Arijan Ademi posebna je priča ovog Dinama. Zapravo, čitavog desetljeća, jer toliko je već u Maksimiru. Što je samo po sebi raritet. U četvrtak je postao rekorder, 77. put zaigrao je za Dinamo u Europi, bio mu je to i ukupno 281. nastup s Dinamovim grbom. S trakom na ramenu, s glavom na kopački, odveo je Plave kao kapetan drugi put u europsko proljeće. Ali, poanta priče nije da je on to samo odradio, on je to junački odvalio.
Svašta je Ademi prošao kroz karijeru, da sad ne podsjećamo posebno na suspenziju zbog dopinga, nakon koje mu je malotko predviđao ozbiljan nogometni život, odluku da zaigra za Sjevernu Makedoniju, umjesto da čeka Hrvatsku. Prevario je sve prognoze i s 30 godina igra svoj najbolji nogomet karijere. Dinamov motor, radnik, vođa, asistent, čovjek iz drugog plana, strijelac. Veliki posao u Klagenfurtu, ona akcija za drugi gol Petkovića, ili dva presudna dodavanja u Rotterdamu. Uvijek kad je bilo bitno, kad je bilo stani-pani, on je povukao momčad, odigrao najbolje što zna. Kapetan, kao rijetko koji u Dinamu svih ovih godina.
Nekoliko je puta Ademi bio na odlasku iz Maksimira. Ali, uvijek je ostao i onda svojim igrama natjerao klub da ga nikamo ne pusti. Da jednostavno u Dinamu shvate koliko je bitan. Ono kad je trebao u Lille, pa je briljirao protiv Hapoela, recimo. I rekli su mu - ne može. Pa ona utakmica u Budimpešti protiv Ferencvarosa, opet, Dinamo ne može bez Ademija. I još nekoliko takvih zgoda. Nije da se i on nije ponekad lomio, razmišljao o odlasku, normalno je to, prirodno svakom igraču. Imaš priliku za iskorak, ili osigurati egzistenciju, jasno da te “škaklja”. No, ostao je uvijek, a onda to nije nezadovoljno odrađivao ili gunđao već je podmetnuo leđa. Za klub i momčad.
Bilo je trzavica, dakako, kao i u svakom braku, u svakoj ljubavi. Kad je trebao stisnuti zube i igrati, iako možda nije bilo pametno zbog moguće ozljede, igrao je i dao maksimum. Kad je trebao stati iza suigrača i svlačionice, makar to značilo da je na suprotnoj strani s klubom, to je učinio. Ali, i kad je bio razapet između svih tih struja, navijača, kluba, Bjelice, Mamića, suigrača..., kad se puno toga lomilo preko njegovih leđa, gutao je dosta toga. Zbog kluba. I kad je mogao bez problema sve poslati k vragu i otići, ostao je. Opet je gledao interes Dinama, nije zaboravio što je Dinamo napravio za njega kad mu je bilo najteže. I poveo momčad u nove pobjede, u novo europsko proljeće. Kao jedan od glavnih “glumaca”, zapravo, najvažniji.
I sad, kad igra najzreliji nogomet karijere, kad na terenu djeluje četiri-pet godina mlađi, pitamo se, hoće li na kraju ipak otići? Dinamo na njemu nikad neće zaraditi novac koji je, objektivno, na njemu trebao zaraditi. No, okolnosti se nisu posložile. Niti će Ademi ikad više igrati u klubu razine na kojoj je, objektivno, trebao igrati. Koji bi normalan klub pustio takvog igrača, takvog “luđaka”, koji će bez obzira na sve uvijek dati sve, uvijek biti među najboljima na terenu? Opet, kakav bi to bio klub kad takvom čovjeku i takvom igraču, kapetanu, ne bi otvorio vrata nekog novog izazova, ako bi on to poželio, ako se takva prilika opet ukaže?
Hoće li Ademi ikad otići iz Dinama, hoće li se ukazati prilika koja bi njemu značila nešto novo, nešto zbog čega vrijedi napustiti ono što ima u Dinamu? Ne znamo, ali ako ode, najbolje bi bilo da ode na zimu. Sad kad je na vrhuncu, kad je pobjednik, kad još može nešto pokazati. Nije stvar novca, da jest, već bi otišao. Ali, ako ne ode sad, onda neka ostane zauvijek, koliko želi. Premda, znajući ga, sigurno bi tada prvi, kad dođe vrijeme, rekao “nisam pravi, ne zaslužujem igrati”, nije tip koji će u Dinamu tvrdoglavo igrati zbog stare slave. Jer, uvijek mu je klub, koji je i njemu toliko dao, bio ispred svega. Takvih u Maksimiru nije bilo puno!