Njega je malo tko mogao do kraja razumjeti. Oduvijek je svoj tip, izvan svih kalupa, često u kontri. Samo jedna osoba, od kad se međusobno znaju, mogla je utjecati na njega. Ta osoba se zove Igor Štimac. Imali su različite faze u životu, od velikih prijatelja, suigrača u klubu i reprezentaciji, zajedničkih ulagača u biznis i Hajduk, do teških svađa i prekida odnosa, čak i sudskih tužakanja.
No Bokšić je, koliko god hinio da 'ne ferma nikoga’, ipak emotivno ranjiv tip. Zato Igor Štimac, oličenje mangupa koji se nikad ne povlači, njemu predstavlja i prijateljski oslonac ali i osobnost koja mu ulijeva povjerenje i sigurnost.
Zašto je Bokšić spreman raditi sa Štimcem, a nije prihvatio Bilićev potez 2006. godine? Prvo i najvažnije je da Bokšiću, koliko god to javno demantirao, nedostaje nogomet. Prije 6 godina još je mogao to zanemariti, danas ipak više ne može. Kao drugo, s Bilićem je korektnog odnosa, ali njega je mogao odbiti, a Štimca jednostavno ne može jer su previše bliski. Dakako da iza svega stoji i prije navedena želja da se nogometu vrati. Reprezentacija je u tom smislu jedina smislena mu hrvatska nogometna priča...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....