Malo je tko gajio iluzije da Hajduk ima puno šanse protiv Rijeke na Kantridi. Realno, privremeni trener Hari Vukas mogao je tek birati način na koji će biti poražen. No, ono što je odabrao bilo je izuzetno loše i time je položio oružje praktično bez borbe. Pobjeda Kekove momčadi došla je s hladnom neumoljivošću, uz kontrolu koja ni u jednom periodu igre nije bila prepuštena suparniku i vrlo dobru, iako ne još sasvim posloženu igru. Rutinski, reklo bi se.
Kao i u Puli tri dana ranije, Matjaž Kek počeo je s potpuno novim veznim trokutom. Premda još neuigrani, Radošević, Bradarić i Alex bez problema su zagospodarili sredinom terena, odlično se nadopunjavali i naznačili ozbiljan potencijal. Radošević je ‘zvijer’ - vrlo pokretljiv, agresivan, sigurnih i jednostavnih pasova te mu nedostaje samo redovite igre da bi se opet našao u najužem krugu reprezentacije. Bradarić nudi igru u oba smjera, taktičku disciplinu i prostornu inteligenciju, dok je Alex zasad u igri još pomalo stidljiv, ali s izraženim tehničkim vještinama i defenzivnom igrom. To novo ‘srce’ Kekove momčadi izvrsno je povezivalo standardno dobru obranu i špicu, Bekima Balaja - koji nije Kramarić, ali jest zanimljiv i opasan igrač, jak u duelima - tako da su riječke linije tijekom cijelog susreta ostale kompaktne i praktično neprobojne. Gosti su tek tu i tamo uspijevali stvoriti višak pokojim driblingom, jer dodavanja su im rijetko bila pravovremena i precizna.
Rijeka nije Slaven
Hajduk je, kao i Rijeka, počeo u (uvjetno rečeno) 4-2-3-1, s Balićem ispred Vukovića i Sušića te Bašićem i Caktašem na krilima. Namjera je bila, rekao je kasnije Vukas, “napraviti čvrsti blok i učiniti Rijeku nervoznom, pa izaći prema naprijed”. Da će takvo nešto biti strategija dalo se naslutiti i u utakmici protiv Slavena, kad je Hajduk nakon vodstva 2-0 prepustio inicijativu suparniku i igrao na kontre. I tada je Hajduk izgledao grozno, ali se izvukao. No jedno je dati igrati Slavenu, koji je u napadu prilično impotentna momčad i da se relativno lako iskontrirati, a nešto posve drugo kompaktnoj i u svakom smislu nadmoćnoj Rijeci.
Proboj po bokovima
Više je problema s takvim pristupom. Za početak, on zahtijeva bolje kretanje, zatvaranje igrača i prostora, agresiju i borbenost na puno višoj razini. A Hajduk je čekao suparnika duboko u svojoj polovici, dopuštao Sharbiniju, Alexu i Jugoviću ubacivanje između linija i cijelo prvo poluvrijeme napravio tek četiri prekršaja. Drugo, Hajduk je čitav zimski pripremni period vježbao sustav 3-1-4-2, u kojem su uloge svakog pojedinog igrača bitno drugačije. Treće, Hajduk nema dovoljno brze i motorički moćne igrače za kvalitetnu igru na kontre, njegova ofenzivna tranzicija je prespora. Na kraju, ključni čovjek za “čvrsti blok” trebao bi biti Josip Vuković, a on je igrač vrlo skromnih mogućnosti - nesiguran u dodavanju i slabog osjećaja za prostor, što su katastrofalne karakteristike za defenzivnog veznjaka.
Ipak, Rijeka je najveću prednost ostvarivala na bokovima. Vršajević je ostavljao previše prostora Sharbiniju kad se ovaj ubacivao u sredinu, a na strani se nikako nije mogao s njime nositi jedan-na-jedan; očajni Vasilj konstantno je kasnio u defenzivnoj tranziciji i pokrivanju igrača; Leovac i Tomečak bez problema su prolazili duboko u Hajdukovu polovicu. Rijeka je pritisnula Hajduk visokim presingom i maksimalno otežala predaju lopte Sušiću, od kojeg su trebali kretati gostujući napadi. Naravno, nije mogla održati tu razinu tempa i u drugom poluvremenu, niti je za to bilo potrebe. Kod Hajduka se Balić - daleko najbolji Hajdukov igrač na Kantridi - malo povukao, a Sušić češće odlazio prema naprijed, pa je formacija izgledala više kao 4-1-4-1 - gosti su imali znatno više loptu u nogama nego u prvom dijelu, ali bilo je to prije svega zato što je Rijeka povukla kočnicu i smirila igru. Logično je bilo da Vukas tada uvede Milevskog kao drugog napadača koji potezom može stvoriti višak, no on ga je uveo kao centarfora umjesto Gotala, što je bilo posve besmisleno.
Ovisni o Kramariću
Rijeka izgleda dobro. Ima svojih problema, ponajprije onih koji se tiču igre u napadu - dva gola pala su nakon grešaka obrane, a jedan uz dosta sreće. Imala je takve probleme i ranije, ali ih je u pravilu individualnom kvalitetom rješavao Kramarić, o kojemu je momčad previše ovisila. Sada Kek mora naći načina da to sustavno nadomjesti, ali vidljivo je da ima još prostora za napredak.
Pred Hajdukom je ozbiljna rekonstrukcija, s ozbiljnim trenerom. Nakon dva prvenstvena susreta koje je samostalno vodio na klupi Splićana, nije primijećen baš nijedan detalj koji bi sugerirao da je Hari Vukas takav. Hajduk bi i uz smisleniji taktički plan svejedno izgubio, jer Kekova je momčad u ovom trenutku neusporedivo kvalitetnija. No, put prema financijskom ozdravljenju (ili nesposobna uprava i vladavina ‘ulice’, ovisno vjerujete li u činjenice ili u spinove) nije izlika za katastrofalnu sportsku politiku i selekciju koja je dovela do ovakvog stanja kadra, u kojemu - između ostaloga - barem dvojica startera (Vasilj i Vuković) nisu uopće na razini 1. HNL, a kamoli Hajduka…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....