Bivši hajdukovac još čeka na debi u novom dresu: 'Moram biti strpljiv...ovo je potpuno drugi svijet'

Trebalo je to biti hrvatsko nedjeljno poslijepodne na prekrasnoj Dacia Areni u srcu Friulija. Andrija Balić i Stipe Perica u crno-bijelom čekali su Antu Rebića u plavo-žutom, pišu Sportske novosti. Udinese i Verona zakazali su bitku za goli život u kojoj je ulog bio ogroman. Opstanak. No, umjesto mladih hrvatskih lavova, na stadionu u Udinama zbivao se okršaj starih talijanskih asova. Antonio Di Natale s jedne, Luca Toni s druge strane. Frajeri koji ozbiljno kucaju na vrata petog desetljeća života i koji su Serie A igrali prije negoli se Andrija Balić i rodio.

Udinese je pobijedio Veronu s 2:0 i konačno “prodisao”. Osam kola Friulani su bili bez prvenstvene pobjede, zadnji trijumf slavili su još 6. siječnja protiv Atalante i opasno se približili “crvenoj zoni”. A u njoj Verona, posljednjeplasirana momčad Serie A, živi već mjesecima.

- Jako nam je važna ova pobjeda, otišli smo na sedam bodova od zone ispadanja. Osjetio sam u ovo vrijeme otkako sam tu laganu nervozu zbog pozicije na tablici, stvari su postale neugodne - kazuje nakon utakmice 18-godišnji Dugopoljac. I da, dobro ste primjetili, već se priviknuo da “mi” više ne znači Hajduk, nego Udinese. Makar službeni debi još uvijek nije dočekao.

- Nadao sam se, baš sam mislio da će ovo biti taj dan. Vodili smo 2:0, trener je čuvao zamjenu sve do zadnjih minuta i vjerovao sam da će mi dati prigodu da malo osjetim teren i momčad. Nažalost, nije se dogodilo.

Više vremena za rad

Zagrijavao se Balić na kišnom terenu više od pola sata zajedno s još dvojicom suigrača. Kad se u 87. minuti pomoćni trener s klupe zaputio prema njima, mladi Hrvat naćulio je uši. No, trener Stefano Colantuono ipak nije poslao po njega. Na travnjak je u završnim minutama otišao četiri godine stariji branič, Švicarac Silvan Widmer, kako bi dodatno osigurao obrambeni zid od nekog zalutalog metka. Colantuono trenutno ipak ima puno važnijeg posla i na putu skupljanja bodova važno je maksimalno minimirizati bilo kakav rizik.

- Jasno mi je da je situacija ozbiljna i da trener u ovakvoj situaciji više vjeruje starijim igračima koje puno bolje poznaje. Nismo puno pričali, fokusiran je na rezultat trenutno, a ja sam tu najmlađi. Možda ova situacija i nije toliko loša jer će mi dati malo više vremena za rad i prilagodbu. Svjestan sam da je puno posla ispred mene i vjerujem da ću dobiti prigodu kad se riješimo brige oko opstanka.

Kako je u klubu prihvaćena borba za opstanak, mogu li se usporediti emocije koje okružuju tvoj sadašnji i bivši klub?

- Teško mi je to uspoređivati jer sam tu tek mjesec dana i tek se upoznajem s mentalitetom i okruženjem. U Hajduku su emocije uvijek ekstremne, ovdje su ljudi nešto mirniji, iako se osjeća ljubav prema klubu. Izgubili smo neke utakmice baš nesretno, a ovdje brzo potoneš na tablici ako zareda nekoliko neuspješnih kola. U klubu nema panike, svi su uvjereni da smo puno bolji od ovoga i da opstanak neće doći u pitanje.

Stipe mi je puno pomogao

Udinese u 120 godina svog postojanja nikad nije osvojio ni prvenstvo ni Kup Italije, ali je puno velikih igrača prošlo kroz crno-bijeli dres. Od slavnog Zica i Ivice Šurjaka, preko Olivera Bierhoffa, Abela Balba, Nestora Sensinija, Marcija Amorosa, Vincenza Iaquinte do Alexisa Sancheza. Balić je dobio prigodu još nekoliko mjeseci svlačionicu dijeliti s jednim od najvećih klupskih legendi, Antoniom Di Nataleom.

- Legenda, nema druge riječi za njega. Sve se vrti oko njega, on je najveća zvijezda, navijači ga obožavaju. Pristupačan je, razgovarali smo nekoliko puta, zaželio mi je dobrodošlicu i pružio podršku. Ima zaista poseban, kultni status jer je cijelu karijeru proveo u klubu.

Udinese je poznat po vrhunskom skautingu i mladim igračima, a nakon što desetljećima nije imao pravog nasljednika Ivice Šurjaka zadnjih godina Hrvata je sve više. Uz Balića i Pericu u omladinskom pogonu je i mlađi Halilović, Dino, a pod ugovorom su još uvijek i Igor Bubnjić i Frano Mlinar, koji su posuđeni Carpiju i zarešićkom Interu.

- Stipe mi je puno pomogao, uvijek je lijepo imati nekoga svoga. On je već nekoliko godina u inozemstvu i već je skupio neko iskustvo, nažalost, i njega je koštala ova borba za opstanak pa u zadnje vrijeme ne igra. Ali sjajno izgleda, moćan je i vjerujem da ćemo uskoro zajedno zaigrati.

Andriju Balića je iz Hrvatske ispratila skepsa koja prati svakog mladog igrača koji golobrad krene “trbuhom za kruhom”. Kakvi su osobni dojmovi nakon mjesec dana treninga s novim suigračima?

- Meni se ne čini da je toliko velika razlika u fizikalijama ili trci u odnosu na hrvatsku ligu. Najveću razliku sam osjetio u taktičkoj obučenosti igrača. Svaki je talijanski igrač savršeno taktički obučen i nema šanse da će se dogoditi nekakvo ispadanje iz sustava ili pogreške zbog toga što netko ne razumije ono što se od njega traži. Mislim da me u tom dijelu čeka najviše posla i napredovanja.

Osjećaš li se tjelesno spreman već sad uskočiti u žrvanj talijanske lige?

- Tjelesno se osjećam odlično, nemam tu nikakvih problema na treninzima. Ne osjećam da sam inferioran u tom smislu, ali pravu sliku ću dobiti tek kad dođu utakmice. Svi su me sjajno prihvatili i u klubu i u svlačionici, atmosfera je super, klub je vrhunski uređen. A o ligi ne trebam ni pričati. Ovo je potpuno drugi svijet u odnosu na ono na što sam dosad navikao. Sve je na višoj razini, od najsitnijeg detalja. Ovdje se igrač može fokusirati samo na teren, da igra što bolje, a o svemu drugome brine netko drugi.

Očekujem poziv HNS-a

Za momka koji još nije napunio 19 godina Hajduk i HNL su prošlost. Je li mjesec dana bilo dovoljno da s tom prošlošću definitivno u glavi raskrsti?

- Iskreno - jest. Dok sam bio u Hajduku, bio sam glavom sto posto tamo bez obzira na sve priče o transferima. Sad sam u Udineseu i posvećen sam u potpunosti mom novom klubu. Razmišljam samo o budućnosti.

Balićev put u Hajduku bio je komprimiran u mikrokozmos koji je vrlo brzo upoznao svog kraj. Ima li žala što je tako brzo moralo doći do rastanka?

- Mislim da je moj transfer bio dobar posao za sve strane, više od toga ne bih. Žao mi je što nisam osvojio trofej u dresu Hajduka, ali takav je život. Želim svojim bivšim suigračima da osvoje Kup ove sezone i veselit ću se s njima ako bude tako.

Što ti najviše nedostaje iz tvoj “prošlog života”?

- Glavom sam sto posto u nogometu i klubu i veselim se treninzima i utakmicama. Ali još se navikavam na život bez obitelji, djevojke, prijatelja, to mi najteže pada. Trebat će mi malo vremena, ali naviknut ću se. Čujem se sa svima svakodnevno, a i nisu Udine baš tako daleko.

Osim obitelj, djevojke i prijatelja u Splitu je ostala i škola, pa će u Udinama će osim s loptom živjeti i s knjigom. Uz talijanski jezik koji želi što brže savladati, Andrija će morati voditi brigu i o gradivu posljednjeg semestra komercijalne srednje škole u Splitu.

- Transfer mi je malo poremetio školske obveze, ali vraćam se u Split maturirati čim završi sezona.

U Hrvatsku bi trebao svratiti i prije ljeta, krajem ožujka mladu reprezentaciju očekuju okršaji sa Španjolskom i Estonijom. Balić je početak kvalifikacija uglavnom pratio s klupe. Je li ga netko iz HNS-a zvao nakon selidbe u Udine?

- Ne, nije me nitko zvao. Očekujem li poziv? Naravno.