Prije desetak godina je HNS omogućio da prvoligaši osnuju druge momčadi i uključe se u HNL sustave. Odaziv nije bio masovan. Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek i Istra 1961 odlučili su se za te projekte, s početkom od trećeg ranga. Već nakon prve sezone odustao je pulski klub. I to zbog logičnog razloga, koji će uskoro Rijeku, a nešto kasnije ostale klubove, navesti na istu odluku - novac.

Ukoliko za Istru, pogotovo onu u eri prije dolaska Baska, možemo shvatiti da je brzo uvidjela kako nema financijske uvjete za 35-40 profesionalaca, onda bi se za tzv. veliku četvorku očekivalo da im financiranje drugog pogona ne bi trebao biti težak teret. No, ispostavilo se da jest, što već u startu puno govori o (ne)isplativosti projekta. Dio limita jest i u stručnom kontekstu, odnosno procjeni da treći nacionalni rang nije poticajan za iskorake mladih prema prvom stupnju. No, i prije odluke HNS-a da se učešće drugih momčadi ograniči do treće lige, financijsko pitanje postavljalo se kao temeljna kočnica. Važan faktor promišljanja plaćati ili ne 10-15 milijuna kuna (tada) bio je i realni rezultat. Koliko god netko hvali taj format drugih (natjecateljskih) momčadi, pogledate li tih pet-šest godina spoznat ćete da nije baš značajan broj igrača koji su se etablirali u prvim momčadima. Zato u omjeru uloženog i dobivenog jest sazrio stav da to možda i nije najnužniji projekt...

Ekonomska logika

Realnost Hrvatske ukazuje nam da (i) prvoligaški klubovi imaju velike limite standarda za profesionalni nogomet. Je li to stadion ili su to pomoćni tereni, poligoni za omladinske kategorije, pa i travnjaci za HNL utakmice, da o onima gdje igraju mlade kategorije, svega ima u okviru problematičnosti. Spustimo li analizu na razinu drugog i trećeg ranga, onda su ti okviri još bitno problematičniji. Ima li ekonomske logike i nadasve stručne opravdanosti da se uvrštenjem drugih momčadi prvoligaša u drugi rang opet remeti sustav natjecanja?

Na to pitanje možemo svi uglavnom subjektivno analizirati i nagađati, prije svega zato što u donošenju strateški važnih odluka u hrvatskom nogometu nema stručnog legitimiteta. Kad se uvodilo druge momčadi, nije studiozno objašnjeno što to znači za razvoj igrača. Kad se to ukinulo te limitiralo mogući nastup drugih momčadi u trećem rangu, opet nije pojašnjeno zašto se to učinilo. Kad se smanjuje (kao i kada se povećalo) drugi rang, isto kao kad se uvela treća nacionalna liga (navodno se želi povećati na 18), nismo doznali stručnu opravdanost tako drastičnih odluka. Možemo se podsjetiti sličnih ad hoc pretumbavanja, čak i grotesknih omjera, u omladinskim kategorijama. Prije deset godina HNS je odlučio ukinuti juniorsku prvu ligu i igrače nadomak seniorskom pogonu spustiti na regionalni nivo. To je učinio jer je uveo pionirsku nacionalnu ligu (uz kadete) i zato što je nekome bilo previše nastupa kroz reprezentacije i euronastupe pa da se još “gubi” po HNL-u. No, kako je godinu kasnije zbog UEFA Youth League postalo nužno imati nacionalnog prvaka, vraćena je juniorska liga. Je li to normalno samo je retoričko pitanje, budući da svaki trener u omladinskim kategorijama zna da se tako iznimno poremeti razvoj mladog igrača. Poglavito u kompliciranim (infrastrukturnim) uvjetima u kojima rade...

Nema strategije

HNS je uveo treću jedinstvenu ligu koju godinu nakon što je rasformirao sustav s tri regionalna natjecanja tog ranga. I taj salto je bizaran, budući da je solidno funkcionirajući sistem tri regionalne treće lige ukinut jer su predstavnici Slavonije u HNS-u tumačili da im je to preskupo i nezanimljivo natjecanje. Uskoro su (svi) podržali jedinstvenu ligu za cijeli teritorij Hrvatske. U par godina te lige nije primjetno da su u njoj bitnog broja stasali mladi igrači za drugi, a kamoli prvi rang. Standard infrastrukture je, kao i prije, ispod razina. Osim toga, HNS je nametnuo trećeligašima da moraju trećinu momčadi (4) činiti igrači do 21 godine, i to svih 90 minuta, čime su po njima kompenzirali što su drugoligašima smanjili isti limit s 3 na 2 i to samo dio utakmice. Na temelju čega su se donijele sve gore navedene odluke, a koje direktno utječu na proces razvoja igrača (i trenera, sudaca) i prestrojavanje mladih po kategorijama? Tko to zapravo analizira, stručno predlaže i stoji iza tako važnih odluka budućnosti hrvatskog nogometa?

Sukladno prezentaciji tih odluka, prilično se jednostavno prepozna manjak stručne podloge. Ne naziru se benefiti takvih promjena, ali ajmo biti uviđavni pa barem kazati “za sada”. Što će biti ako se i nakon 4-5 godina ispostavi da nema pomaka, odnosno tko će preuzeti odgovornost za štetu i izgubljeno vrijeme? Treći stupanj natjecanja, realno, funkcionira u osnovi zato što HNS plaća troškove prijevoza te sudaca, delegata i kontrolora svim klubovima. Gledanost je na prosjeku 200-300 gledatelja. Bez pokrivanja tih troškova, a s minimalističkim prihodima od gledatelja, isplativost lige u omjeru s dobicima (promocija mladih igrača) djeluje negativnog okvira.

Dočekati da u domaćem nogometu legitimna struka analitički i činjenično uvjerljivo doprinosi odlukama koje su neprirodne bez njenog stava je preraslo u dojam beznadežnosti, kao i čekanje Godota.