Cijela svlačionica Modrih nakon PSG-a izašla je u prpošnom rapoloženju

Čudno, pomalo nestvarno, defetistički. Izlazeći iz svlačionice nakon devetog uzastopnog poraza u Ligi prvaka, gotovo niti jedan dinamovac nije bio tužan, bijesan, rezigniran. Čak niti Joe Šimunić, Onaj koji mrzi gubiti, frajer kojemu je, recimo, nakon Porta para izlazila na uši, čak je i on zazvao - šoping u Parizu. Bilo je u tome i pomalo ironije, sigurno, no Dinamova svlačionica preksinoć nije izgledala “zdravo”. Izgledala je - zadovoljna, kao da se posve predala, odložila oružje, kao da je 0:2, nakon straha od reprize Lyonovih 1:7 - super. A nije.

Nisu (samo) igrači krivi za takav gard. Nisu nikako. Jer, ako tjednima slušaju kako su uljezi, kako nemaju kvalitetu za borbu s velikanima, kako je PSG uložio 150 milijuna eura a oni se s tim frajerima jednostavno ne mogu nositi, kako bi Eduardo i Kranjčar bili najbolji strijelac i igrač kluba itd., itd., onda psihološki niti ne mogu ući u utakmicu s gardom faktora iznenađenja, s pogledom gladnih pasa željnih napraviti štetu u dvorištu bogatih.

- Igrajmo našu igru, jer svaki, baš svaki suparnik ima svoje mane. Svakoga se može pobijediti! - grmi uoči svake utakmice, za ilustraciju, trener Nordsjaellanda.

No, ako je i potpuno kriva akustika klupskog vodstva, kriv je i pristup igrača. Nemoguće je da Sammir iskreno kaže (“Ha, naša je šansa posljednja utakmica s Dynamom...”). A što je s ove dvije u međuvremenu? Nije sporno da su PSG i Porto snažniji, to su uostalom i dokazali, ali ako se unaprijed predate i skinete gaće, onda nije samo problem u treneru, već malo i u vama. Zar ne bi bilo logičnije da je netko nekad istaknuo i prkosno poručio: “Ovo nije svađa, ali hej, stanite malo, mi nismo pikzibneri, sve ćemo prebiti!” Toga nažalost nema, u Maksimiru vlada vječno sezonsko doba - alibija. I defetizma.