Kažu da Zagrepčani, kad ih pitate “kako ste”, po novome odgovaraju: “Sve pet... po Richteru!”.
Šalu na stranu, ali u metropoli se jučer dosta jako osjetio potres koji je epicentar imao u blizini Petrinje. Podrhtavanje tla je ove užasne godine postalo gotovo uobičajena pojava, a kad se to dogodi, onda se uvijek rađaju ružne misli.
Mnogi od nas, koji smo vezani uz nogomet, pomisle i na - maksimirski stadion. Je li mu se jučer što dogodilo?
- Nema vidljivih i novih oštećenja na stadionu.
Tu rečenicu nam je kazao član Uprave Dinama, Krešimir Antolić. Lijepo je to, ali priča o stadionu sasvim sigurno ipak nije tako lijepa. Napisano je dosta toga oko stadiona, držimo da ne treba ponavljati. Ali, kad smo već na dispoziciji imali člana Uprave hrvatskog nogometnog prvaka, iskoristili smo priliku da mu postavimo neka pitanja oko stadiona.
U podužem razgovoru mišljenja smo da je Antolić dao neke odgovore koje dosad niste mogli čuti ili pročitati, metaforički kazano, “razgolitio” je kompletnu priču.
Najgore na istoku
Prvo nam je nešto kazao o stanju stadionske infrastrukture nakon prvog potresa u ožujku...
- Nakon preliminarnog pregleda u travnju te sveobuhvatnog stručnog pregleda stadiona koji je završen početkom srpnja, utvrđena su oštećenja na staklenoj fasadi sjeverne tribine, zatim na istočnoj i južnoj tribini, zbog čega su te tribine zatvorene za gledateljstvo. Najgora situacija je na istočnoj tribini jer su kao posljedica potresa popucali svi glavni poprečni nosači ispod uzdužne grede nad osloncima, a na tim mjestima su bili jedini konstruktivni dijelovi koji osiguravaju stabilnost na potres. Glavna konstrukcija istočne tribine nije sigurna niti za slučaj djelovanja potresa značajno manjeg intenziteta u odnosu na potres koji je prema seizmičkoj karti RH predviđen kao mogući. Zbog toga ta tribina do daljnjega mora ostati zatvorena i ne može se koristiti za sportske priredbe na stadionu. Što se južne tribine tiče, ona nije imala dokazanu seizmičku otpornost na potres i mi smo, uz prethodno pribavljenu suglasnost gradske uprave, naručili projekt i dogovorili izvođenje potrebnih ojačanja konstrukcije, kako bismo mogli vratiti gledatelje na tu tribinu kada nam to epidemiološka situacija bude dozvoljavala. Prije neki dan su radovi i službeno završili i nakon tehničkog pregleda koji očekujem u prvim danima siječnja 2021. godine ova bi tribina trebala biti sigurna za gledatelje. Time bismo postojeći kapacitet povećali za 3.900 mjesta i ukupno bi iznosio nešto preko 24.000 mjesta. To nam je bilo posebno važno radi licenciranja za iduću sezonu. Kako smo javno i objavili, ovi radovi, zajedno s troškovima projektiranja, imaju vrijednost od 1.600.000 kuna i plaćeni su iz Dinamove likvidnosti. Problemi oko staklene fasade sjeverne tribine otklonjeni su još u ljeto. Mogu zaključno reći da su zapadna, sjeverna i južna tribina sigurni za gledatelje, dok će istočna tribina do daljnjega biti zatvorena za gledateljstvo - kazao nam je u uvodu Antolić.
Koliko je Dinamo ukupno uložio u stadionsku infrastrukturu?
- U posljednjih godinu i pol dana Dinamo je uložio vlastita sredstva u obnovu terena br. 4 i 7, servisiranje terena 3., 5. i 6., obnovili smo 7.500 m2 plave trave oko glavnog terena za igru, obnovili smo kućice za igrače, postavili novu tribinu uz teren br. 3, te je u tijeku izgradnja sportskog balona za treninge u zimskim mjesecima, osobito za polaznike naše nogometne škole. Balon bi nakon pripremnih radova i dobivanja potrebnih atesta trebao biti postavljen u prvoj polovini siječnja 2021. Ukupna vrijednost svih radova, i onih na južnoj tribini i svih ovdje nabrojanih, iznosi 13,6 milijuna kuna vlastite, Dinamove, likvidnosti. Nisu ovo niti prva niti zadnja ulaganja Dinama u stadion, od 2008. do 2020. klub je uložio nešto manje od 100 milijuna kuna. Iako je frustrirajuće ulagati u imovinu koja nije klupska, mi smo na to primorani jer želimo omogućiti normalne uvjete treniranja, igranja i gledanja, kao i zbog uvjeta licenciranja.
Treba ostati gdje i jest
Onda smo se prebacili na pitanje oko kojeg su se vodile velike polemike. Kakav je stav Dinama oko lokacije stadiona, jesu li u Maksimiru za rekonstrukciju ili izgradnju novog stadiona?
- Moj stav, a i stav vodećih ljudi kluba, jest da stadion treba ostati na postojećoj lokaciji. Više je razloga za to, oni su povijesni, emotivni i poslovni. Podsjećam da je nadbiskup dr. Antun Bauer na inzistiranje akademske zajednice predao HAŠK-u zemljište na kojem je već 1912. godine niknulo nogometno igralište. Dinamo, kao nastavak i nasljednik Građanskog, je 1948. godine iz Koturaške preselio na Maksimir, a od siječnja 1952. pa do početka 90-ih godina Dinamo je bio katastarski vlasnik zemljišta i stadiona. Povijesni moment je ovime sasvim jasan, emotivan proizlazi iz svih godina života kluba provedenih u našem domu na Maksimiru, a poslovni svoje uporište ima u potencijalu lokacije i višestrukoj mogućnosti povrata investicije kroz sve njene prednosti. Što se drugog dijela pitanja tiče, postoje oprečna mišljenja. Jedno je da je ovaj stadion, koji je još sredinom 90-ih godina projektiran u kapacitetu 50.000-55.000 gledatelja, nemoguće prilagoditi modernim značajkama stadiona novog doba. Drugo mišljenje svoj temelj ima u uloženih gotovo 100 miljuna eura i tezi da bi zbog toga bio “zločin” rušiti ga. Moje mišljenje je da ovaj stadion treba srušiti! Eventualno struka treba odgovoriti može li najmodernija od postojećih tribina, ona sjeverna s 35.392 m2 poslovnih prostora, opstati u kontekstu novog stadiona. Procjena je da bi rušenje stadiona koštalo 6,5-7 milijuna eura (s mogućnosti ponovnog korištenja materijala do 10%), a izgradnja novog stadiona kapaciteta 30.000 mjesta koštala bi između 50 i 55 milijuna eura. Dakle, rušenje i izgradnja novog stadiona bili bi između 56 i 62 milijuna eura.
Sada sve stoji
Evo, prvi put smo dobili i odgovor na pitanje koliko bi koštalo rušenje i izgradnja novog stadiona. No, možda je najvažnije pitanje ono o odnosu Grada Zagreba i Dinama. Kako tu stoje stvari?
- Jedini partner Dinama ili nekog drugog investitora u procesu izgradnje novog stadiona je Grad Zagreb, iz jednostavnog razloga što je Grad vlasnik cijelog kompleksa Svetice - Maksimir. Mi smo sve što je gradska uprava od nas tražila napravili, pa smo tako u ljeto 2019. godine izradili i gradskim službama predali Studiju programskih i prostornih potreba u sklopu novog stadionskog kompleksa u Maksimiru. Taj dokument je u osnovnim postavkama prepisan u program za natječaj koji je već nekoliko puta prezentiran javnosti od strane gradskih stručnjaka. Osnovne značajke tog dokumenta su: stadion kapaciteta 30.000 mjesta, s 300 VIP parkirališnih mjesta i 30 VVIP, press parking, parking za gledateljstvo na udaljenosti ne većoj od 1.500 metara od stadiona, sva mjesta sjedeća i natkrivena, fan shop, klupski muzej, dodatni komercijalni sadržaji na sjeveru, 2.000 VVIP na zapadu, 1.000 VVIP na istoku gdje je zamišljen kamp B momčadi sa svom potrebnom infrastrukturom, gostujući navijači na jugu. Zacrtana je i izgradnja objekata za gledatelje s invaliditetom (na 1.000 individualnih sjedalica 5 mjesta za smještaj gledatelja s invaliditetom i njihovih pratitelja), hospitality područja. U ožujku 2020. godine klupska Skupština je i formalno donijela odluku o potrebi rušenja stadiona Maksimir i gradnji novog stadiona. Takva odluka je zapravo formalna pa i simbolička jer mi na to što tamo piše nemamo nikakvog utjecaja. Puno važnije bi bilo da je takvu odluku donijela Skupština Grada Zagreba, po mogućnosti konsenzusom svih političkih opcija. Nakon ovoga sve stoji.
Nisam neki optimist
Kada govorimo o poslovnim modelima izgradnje i korištenja stadiona, koje su po vašem mišljenju moguće realne opcije?
- Svakako je moguće izbjeći da cjelokupni trošak padne na leđa građana Grada Zagreba, kako se to kolokvijalno nabacuju ljudi skloni populizmu ili neupućeni u temu. Naravno da je jedna od mogućnosti da investitor bude Grad Zagreb ili jedna od tvrtki u njegovom vlasništvu (na već opisanom primjeru sljemenske žičare to je ZET), ali osobno smatram da postoje i bolja rješenja. Najidealnije rješenje je povrat vlasništva Dinamu, ali o tome da to nije moguće još smo u siječnju ove godine obaviješteni od strane gradskih službi. Međutim, jedno od boljih rješenja je davanje tzv. prava građenja zainteresiranom investitoru. Ukratko, gradska vlast donese odluku o osnivanju prava građenja na svojoj nekretnini, stadionu Maksimir, na barem 50 godina. Nakon provedenog natječaja odabrana tvrtka ima obvezu ishoditi lokacijsku i građevinsku dozvolu za rušenje i građenje (ili djelomičnu rekonstrukciju, rušenje i građenje), a Grad Zagreb se, među ostalim, obvezuje izvršiti imovinsko-pravnu pripremu te imovinsko-pravnu pripremu na zemljištima predviđenim za izgradnju prometne i komunalne infrastrukture. Sličan model primijenjen je za izgradnju stadiona na Rujevici te Allianz Arene u Beču. U oba ova slučaja na sličan način partneri su bili Grad Rijeka i klub Rijeka, te grad Beč i nogometni klub Rapid. Drugi poznati model se najbolje oslikava u tzv. mađarskom investiranju u sport. Naime, poznato je da je samo do siječnja 2015. mađarska država u stadione investirala 500 milijuna eura i u zadnjih 10-ak godina je izgrađeno 18 stadiona od čega 6 u mađarskoj metropoli. Međutim, prvo je napravljen strateški i zakonodavni okvir za ulaganja, pa tako mađarske tvrtke na kraju godine 70% svoje dobiti mogu uplatiti u sport, a 30% u porezni sustav i to samo za treniranje mladeži, troškove osoblja i investiranje u gradnju ili modernizaciju sportske infrastrukture. Ukinut je porez na promet nekretnina koje imaju sportsko-rekreacijsku namjenu. Dakle, hrvatska državna politika bi za ovako nešto trebala donijeti strategiju razvoja sporta i stvoriti zakonske pretpostavke za njezinu operacionalizaciju. Ovog trenutka, kada je udio proračuna za sport u ukupnom državnom proračunu svega 0,2%, ovaj model ne djeluje realno. A projekcije državnog proračuna za iduće dvije godine ne predviđaju porast tih sredstava pa nisam neki optimist da će se takvo rješenje dogoditi u Hrvatskoj.
Tri moguća paketa
Dodao je i ovo...
- Ne treba smetnuti s uma i činjenicu da je Republici Hrvatskoj na raspolaganju oko 23 milijardi eura iz sredstava Europske Unije. Tri su moguća paketa: jedan je interventan, pod nazivom “EU sljedeće generacije”, nastao zbog pandemije korona virusa, u iznosu koji je za Hrvatsku procijenjen na 9,4 milijarde eura, a drugi je paket “klasični” europski višegodišnji proračun (VFO), odakle se inače sufinanciraju projekti važni za razvoj, u iznosu od čak 12,7 milijardi eura za razdoblje 2021. - 2027. godine. Treći je fond za otklanjanje posljedica potresa u Zagrebu od 683,7 milijuna eura. Prva isplata u iznosu od 88,9 milijuna eura već je izvršena u kolovozu 2020. u obliku predujmova. Sigurno je da su ova zadnje navedena sredstva prioritetnija za pomoć građanima čije nekretnine su stradale u potresu, tako da bi u ovom kontekstu težište bilo bolje staviti u ona prva dva moguća paketa financiranja. Osobito ako pođemo od toga da izgradnja moderne stadionske infrastrukture predstavlja civilizacijsko pitanje a ne luksuz. Svakako da na financijskim tržištima unatoč krizi ima sredstava za investiciju od 60- ak milijuna eura. Najvažnije je donijeti odluku, odabrati moguće modele, odrediti ulogu Dinama i krenuti u realizaciju.