StoryEditor
Karlo Bilić protiv Slavenovog Obenga
 ZELJKO PUHOVSKI/CROPIX
STINA OD ČOVIKA

Čovjek koji je u mali džep strpao najbolje napadače HNL-a: ‘Zbog Rakitića sam ostao bez prstiju. Užas..‘

‘Ostao sam bez dva prsta, puknuli su mi bubnjići, nisam vidio 15 dana, lice mi je bilo rasječeno‘
Piše: Davor TrutinObjavljeno: 14. rujan 2020. 16:59

U prva četiri prvenstvena kola Šibenik je osvojio tek jedan bod, ovaj friški tek ulovljeni u Koprivnici. Opći je zaključak da Narančasti igraju lijepo za oko, ali nedostaju im bodovi. U ovom novom, redizajniranom Šibeniku sve važniju ulogu ima i Karlo Bilić (27), stoper rodom iz Dugog Rata uz Borisa Pandžu djeluje vrlo sigurno i pokazao je da mu Prva HNL više “leži” nego drugoligaški tereni na kojima je bio tek povremeni prvotimac Šibenika. Siguran i čvrst na zemlji, dominantna u skoku, stina od čovika, rekli bi u Šibeniku.

- Evo, otvorila se prilika, čekao sam strpljivo svoju priliku i zadovoljan sam - skromno će Karlo, koji je u proteklim kolima u mali džep stavio Čolaka i Krstanovića, a nisu se baš naigrali pokraj njega ni Drožđek, ni Obregon, ni Lovrić

- Sjajni igrači, pravi napadači… Velika je razlika čuvati takve igrače nego u Drugoj ligi. Kad me već pitate, izdvojio bih Čolaka, koji je vrlo nezgodan, ali nije se ni on puno naigrao.

Bod u Koprivnici donio je veliko olakšanje?

- Uh, pao nam je veliki teret s leđa. Igramo dobro, svi nas hvale za izvedbu, ali od toga se ne živi. Zaslužili smo taj bod, mogli smo i do sva tri, ali i ovako je dobro. Ovo je veliki poticaj za idući dvoboj, protiv Lokomotive na Šubićevcu.

Bilić je na Šubićevac stigao u siječnju 2019., promijenio dva trenera (Perković, Rendulić), igrao povremeno na svojoj poziciji stopera, krpao lijevi bok. Ukratko, strpljivost se napokon isplatila, uz činjenicu da se ozlijedio Vukorepa.

- Pa, može se tako reći. Što mi je drugo preostalo, trenirao sam, čekao svoju priliku. Je li mi smetalo što nisam bio standardan? Pa, svakom igraču je teško kada nema kontinuitet, da pokaže sve što zna i može.

S Pandžom u paru uvijek je lakše?

- Boris je ikona Prve lige, sjajan igrač, odličan čovik. Iskusan, slušamo ga u svlačionici, poput ćaće nam je. Puno mi je lakše igrati s njima, ali općenito, Pandža nam puno znači u momčadi.

Moglo je biti i gore

Karlo je ponikao u Orkanu iz Dugog Rata s kojim je iz 3. ušao u 2. ligu, igrao u Splitu, Dugopolju, potom u Slaviji iz Sarajeva, Košicama s kojima je iz Druge ušao u Prvu slovačku ligu, a prije Šibenika igrao je u slovačkom prvoligašu Podbrezova. Bilić je uistinu imao trnovit put, čiju karijeru s obilježile ozljede (koljeno, pubična kost).

Ali jedan događaj iz ljeta 2018. godine mogao mu je promijeniti život. Naime, Vatreni su tog nezaboravnog ljeta osvojili srebro na SP-u, a nakon što je Rakitić svojim golom iz penala protiv Rusije Hrvatskoj donio polufinale i delirij u čitavoj zemlji, Biliću se u velikom slavlju i euforiji, doslovce, u trenutku smračilo.

- Kada je Rakitić zabio taj gol, svi su poludjeli, nastao je delirij oduševljenja. Ja sam kod kuće u Dugom Ratu slavio i umjesto dimne bombe zapalio topovski udar koji mi je eksplodirao u ruci. Ostao sam bez dva prsta na desnoj ruci, puknuli su mi bubnjići na oba uha, nisam vidio 15 dana, lice mi je bilo rasječeno. Užas jedan. Bilo je strašno, ne ponovilo se, ali moglo je biti i puno gore. Rane su zacijelile, vid i sluh se vratio, ostao sam bez prstiju, ali navikao sam se na sve. Ne smeta mi ništa. Jedna ružna epizoda u životu. Ali, znate kako se ono kaže, što te ne ubije, to te ojača - kazao je na kraju Karlo, šibenska amfibija, čovjek za sve terene.

Šibeniku je Bilića preporučio Ante Vitaić

Karlo Bilić u Šibenik je došao na preporuku Ante Vitaića, koji je uz brata Franu devedesetih igrao na Šubićevcu. Koloniju Dugoraćana u šibenskom dresu nastavljaju Tonći Žilić, Ivan Rodić, Juraj Grizelj te vratar Matko Perdijić, Karlov susjed iz tog gradića nadomak Omiša.

- Nisam pogriješio, dapače. U Šibeniku mi je super, momčad, ljudi, lipi grad, kuća mi je blizu…

Bivši interovac doveo ga u Podbrezovu

Bilić se prisjeća:

- Nakon što sam s Košicama ušao u Prvu ligu zahvaljujući baš mojim golovima, taj klub se ugasio. Samo nekoliko dana kasnije nazvao me Vratislav Greško, negdašnji igrač milanskog Intera iz doba Ronalda, koji je osobno došao po mene i doveo me u Podbrezovu. Ozljede su me zaustavile u napretku baš kada sam trebao ići naprijed…

Linker
14. rujan 2020 17:00