To je bila jedna večer od onih crnih, čemernih za Hajduk. Jer “bijeli” su, na Poljudu, dakle na domaćem terenu, izgubili od objektivno totalnog autsajdera Varaždina. Uoči te utakmice, svi su, pa i oni najoprezniji, unaprijed upisali tri boda, najavili stopostotni učinak od devet bodova iz tri kola. A ono se dogodila senzacija: momčad Samira Toplaka zasluženo je dobila “bijele”, izazvala šok onog tipa kao kad je malteška Gzira United na startu na europskoj sceni, na početku ove sezone, eliminirala Hajduk.
Može se sada analizirati igru prvotimaca Hajduka protiv Varaždina, raspravljati o nekim potezima, odnosno izborima trenera Igora Tudora, ali je u biti osnovna činjenica da je igrački kadar “bijelih” slab. Neki komentatori pobjedu Varaždinaca ocjenjuju kao svojevrsno čudo, jer se mirakuli događaju u nogometu, drugi su se okomili na Hajduk i ocijenili poraz kao jedan od najsramnijih, pa se može kazati da su i jedni i drugi u pravu, ipak uz napomenu da sve što se događa na Poljudu ima čeličnu logiku. Jednostavno je, od ovog igračkog kadra teško je dobiti nešto bolje.
Ne treba braniti ni trenera, koji je propustio standardizirati momčad kako bi što bolje pripremljena ušla u teže okršaje u nastavku prvenstva. Jasno je da je Tudor upao u neki svoj labirint iz kojeg ne nalazi izlaza, a sve to zato, jer je uvjeren da ima sposobnosti od prosječnih igrača stvoriti jaču momčad. Radi se o tome da je Hajduk u nastavku prvenstva, poslije prekida zbog pandemije, u dva kola protiv Intera i Istre 1961 osvojio šest bodova, ali su Tudorovi izabranici igrali u najmanju ruku neuvjerljivo.
I koliko god se svi naprezali na Poljudu, pa pokušavali uz pomoć pojedinih medija u javnost stvarati optimističku sliku o sposobnosti momčadi splitskog kluba, sada se vidi da je ta vjera u neki novi, jači, moćniji Hajduk, zapravo na staklenim nogama.
Možemo analizirati ovaj debakl Hajduka, uspoređivati ga s nekim drugim neuspjesima, prizivati u sjećanja neočekivane pa iz prošlosti senzacionalne pobjede gostiju u Splitu, ali osnovno je za ovu momčad da tu nema klasnog igrača. Doslovno, niti jednog. To što tu i tamo bljesne Jairo ili se Caktaš iskaže svojim golovima, pogotovo ta vjera u izuzetno talentirane mlade igrače, zapravo je puko zavaravanje, koje traje već petnaestak godina.
Kako god okrenuli, krivce za poniranja Hajduka treba najprije označiti u rukovodstvu kluba, onom iz prošlog saziva, ali i ovom aktualnom. I to zato što je bjelodano da su sportski direktori Mario Branco i Saša Bjelanović u pravilu na Poljud dovodili igrače koji nisu u stanju zadovoljiti kriterije Hajduka, onog kluba koji živi u sjećanjima navijača...
Što se tiče aktualnog stručnog vodstva, savjetnika Marija Stanića i njegovog asistenta Ivana Kepčije, promoviranog u sportskog direktora, ipak treba sačekati kraj prvenstva, odnosno početak nove sezone pa da se definitivno otkriju njihovi kapaciteti. Prema dosadašnjem dojmu može se kazati da se baš i nisu dokazali. Kao ni trener Igor Tudor (deset utakmica, četiri poraza), koji svojim tvrdoglavim ponašanjem čini štetu i sebi i klubu.
Ipak, nije vrijeme za naslađivanja, odnosno nema razloga za trijumfalizam kod onih koji duže vrijeme tumače kako je Hajduk dugi niz godina na krivom putu. Problem je da oni koji vode klub pod striktnom zaštitom udruge Naš Hajduk nisu u stanju shvatiti, još manje priznati svoje zablude. Njihov slogan, po kojem su “ideali vječni, rezultat je trend”, u stvari je obična fatamorgana.