Završio je HNL, sezona za pamćenje. Ne samo zbog duljine, trajao je više od godinu dana, već i zbog svoje dramatike, preokreta i uzbudljivih utakmica. Uostalom, sama činjenica da smo do zadnjeg kola, do zadnjih minuta čekali važne odluke, govori dovoljno. Borba za drugo mjesto bila je šlag na toj priči, uvjetovana tim rijetkim privilegijem da imamo dva kluba u kvalifikacijama Lige prvaka.

Nažalost, dogodine neće biti tako, vraćamo se u “normalu”. Možda smo pomalo i subjektivni u želji da izdignemo taj naš “napaćeni” HNL, možda je pozitivan dojam dodatno pojačala i korona (sigurno nije odmogla), pa se čovjek navikne na puste tribine, jer tako je i u boljim i većim ligama, pa dojam nije tako otužan u usporedbi s drugima, ali kad se sve zbroji, ipak možemo zaključiti da je domaće prvenstvo bilo bolje nego ranije.

Dizanje iz mrtvih

Osim, dakle, te neizvjesnosti u borbi za drugo mjesto, vidjeli smo i jednu vrlo dobru Goricu, koja već polako postaje konstanta HNL-a u tom, tzv. srednjem domu. Momčad koja igra dobar nogomet, koja uvijek može nauditi najjačima, pomutiti im planove, a koja pliva dovoljno daleko od opasne zone te se nada da može dohvatiti i Europu.

Takvih je momčadi često znalo nedostajati u HNL-u, obično je liga bila polarizirana na one koji su na vrhu i one ostale. Gorica je to promijenila, uzimala bodove jačima od sebe i kad nije više imala izgleda za bolji plasman. Slično kao i Slaven Belupo, koji je bio u toj priči manje uspješan, zaostao je za Goricom i tim šestim mjestom, ali je također znao dobro “usositi” one s vrha i kreirati poredak u borbi za drugo mjesto.

Klubovi koji igraju za sebe do samog kraja, iako im za konačan poredak to nije toliko bitno, važna su stavka u doprinosu zanimljivosti i kvaliteti natjecanja. Vjerojatno je jedan od razloga koji pomaže tom dojmu i sve više mladih trenera, koji u potrazi za iskorakom u karijeri više razmišljaju o stvaranju igre, napadačkim opcijama, nego o čistoj pragmatičnosti. Da će, kako je to donedavno bilo pravilo, doći, recimo, u Maksimir i odigrati bunker, težiti destrukciji pa dokle stignu.

Primjerice, Prelec, Rožman, zatim Stipić i Dambrauskas, prije njih Jakirović, Bišćan, uz već dokazanog Tomića... zagovaraju takav stil igre. Toplak, kao jedan od veterana HNL-a, iako je tek napunio 50, svojim je temperamentom i energijom, a također i napadačkim pristupom, probudio Varaždin, podigao iz mrtvih, pa smo u postkorona razdoblju imali još jedan klub, još jednu natjecateljsku momčad koja se mogla nositi i s najjačima i time pridonijela uzbuđenjima i sadržajnim predstavama.

U sve to odlično se uklopio VAR. Kritika suđenja, koje smo ranije percipirali kao ponajveći problem lige, uvođenjem tehnologija potpuno je sužena, više se priča o nogometu i igračima nego o sudačkim pogreškama i to je sigurno jedan važan efekt za atraktivnost HNL-a.

Činjenica je i da je izbornik Zlatko Dalić u zadnjih godinu dana sve češće gledao prema HNL-u. Uz Livakovića i Petkovića koji su već dokazani reprezentativci, iz domaće lige do užih i širih popisa došli su Oršić, Perić, Škorić, Caktaš, Juranović, Čolak, Grbić..., što je konkretan dokaz da u ligi ima igrača koji mogu uskočiti u kopačke naših Srebrnih.

Izdvojili bismo i pojavu novu mladih imena, koja su na sebe skrenuli fokus interesa. Sad više ne samo u Dinamu ili Hajduku, Rijeka, Osijek, Slaven Belupo, Varaždin, Lokomotiva... svi su ti klubovi u netom završenoj sezoni promovirali nekog novog, mladog igrača, a to uvijek daje dodatnu draž.

Dakako, ne treba se previše ushititi, jer znate kako se kaže, puno je lakše doći na neku razinu nego se na njoj zadržati, pogotovo otići na još višu. Čestitke ovoj sezoni HNL-a, ali treba obratiti stvari i na neke loše perspektive. Očito je da je razlika između Prve i Druge HNL sve veća. Inter koji ispada u teškoj je situaciji i na kraju je puno zaostao za ostatkom društva, a Orijent koji igra kvalifikacije za ulazak među elitu možda za to još i nije sasvim spreman.

Samo ne unatrag

Između ostaloga, ne može igrati na svojem stadionu. A svi ostali potencijalni prvoligaši još su i dalje od toga. Lokomotiva, koja je bila jedan od hitova ove sezone, ne može preživjeti drugačije nego prodajom igrača - četvorica već sigurno odlaze, tri u Dinamo (Kastrati, Karačić, Jakić), jedan u Mađarsku (Uzuni) - pa je pitanje što možemo iduće sezone očekivati od kluba s Kajzerice. Posljedice prekida sezone i korona-krize tek prijete najesen, igranje bez gledatelja, mogući pad cijena igrača na tržištu... Pitanje je tko će od naših prvoligaša moći normalno živjeti i u takvim uvjetima.

Slijedi nam i sezona gustog rasporeda, do 15. svibnja prvenstvo mora biti završeno, tko će se snaći u takvom ritmu i za njega imati resurse? Može li i Šibenik, koji je ušao u Prvu ligu, uhvatiti korak s ostalima, biti konkurentan, kad nije odigrao utakmicu još od ožujka? Ostaje i taj hendikep da opet tek jedan klub ide u Ligu prvaka, da između drugog i četvrtog mjesta neće biti toliko razlike, može i to “ubiti” zanimljivost iduće sezone.

No, ako je i teško očekivati neki novi, dramatičan uzlet, onda barem da ne napravimo dva-tri koraka unatrag.