Courtney Marie Andrews: "It Must Be Someone Else's Fault"
Snimljen sa samo dva svirača, producentom i inženjerom zvuka, "Old Flowers" je sa svim honorarima, dnevnicama, hotelima, avionskim kartama, porezom i prirezom vjerojatno stajao manje nego što ode na kokain kad Kanye West snima album. No, nekad je bolje da nema mnogo instrumenata i studijske tehnike. Nježne i žalosne pjesme kojima se oplakuje bivša ljubav vjerojatno bi bile uništene da je u prostoriji bilo više ljudi. Netko bi ih u gužvi nehotice srušio i razbio. Kako god bio skroman, niskobudžetan, nezamjetan i mali, ovo je moj najdraži album 2002. Deset savršenih pjesama za usamljeno kišno popodne. Izdvojio sam "It Must Be Someone Else's Fault" samo zbog stiha u kojemu pjevačica "osjeća kako ludi, kao što žene u njezinoj obitelji obično polude". To je tako istinito i potresno, žene koje zbog ljubavi izgube razum, da vam se srce stegne slušajući Courtney Marie Andrews.
Bruce Springsteen: "Burning Train"
Ako mene pitate, zbog ovoga se vrijedi cijepiti protiv koronavirusa, pa i cjepivom prema kojem su mnogi sumnjičavi. Pustio bih da mi u nadlakticu ubrizgaju Sputnik V, sa svim stravičnim nuspojavama na koje upozoravaju na Fejsu, ako bih znao da ću nakon toga moći uživo čuti Brucea Springsteena. Slušajući "Burning Train" s posljednjeg albuma "Letter to You" jasno sam mogao prizvati tu večer na nekom stadionu. Topla je ljetna večer, sunce se gasi iza slavnog kotača na bečkom Prateru, a Boss izlazi s Telecasterom oko vrata i nasmijano maše publici. Sekundu kasnije tu su i zagrljeni Patti i Little Stevie. Nils Lofgren kao da se još smanjio otkad smo ga prošli put vidjeli. Roy Bittan spušta se na klupu za orguljama i krene s uvodnim akordima, a onda ulaze Max Weinberg i Garry Tallent. Njihov precizni i snažni ritam udara u lice i grudi kao val vrućine, kao da je netko otvorio pećnicu, a ja tko zna koji put pomislim kako je rock'n'roll moja najdraža umjetnost. Zauvijek.
The Chicks: "March March"
Glavna pjevačica nekoliko je stvari željela promijeniti prije nego je, nakon šesnaest godina, ponovno okupila Dixie Chicks. Prvo je odrezala kosu, zatim je otpilila drugog muža i, napokon, skratila je ime benda. Gospođi se očito valja skloniti s puta kad sa škarama hoda uokolo. Bend se sada zove The Chicks jer su Natalie Maines, Martie Erwin Maguire i Emily Strayer shvatile da Dixie još zaziva uspomenu na Građanski rat i sramotnu rasističku povijest. Nije to baš očito, nitko im ne bi zamjerio da su ostavile kako je bilo, ali Maines, Erwin Maguire i Strayer uvijek su odlučno izražavale svoja uvjerenja, i kad su branile trojicu nevino osuđenih mladića iz West Memphisa u Arkansasu i kad su ustale protiv rata u Iraku, a stanice na Jugu odbile emitirati njihove pjesme. The Chicks su nešto najbolje u mainstream countryju, najbolje što dolazi iz obično kukavičkog, šupačkog Nashvillea. Takva je i "March March", ljutita politička pjesma s posljednjeg albuma. Uzgredno, usrdno se preporučuje i poslušati kako su The Chicks zajedno s Beyoncé obradile njezinu "Daddy Lessons".
Beyoncé: "BLACK PARADE"
Objavljen bez najave na Juneteenth "BLACK PARADE" nadmoćan je dokaz zašto je ona najveća zvijezda našeg vremena. Na dan oslobođenja robova, koji je ove godine zbog ubojstva Georgea Floyda i rasnih nemira diljem Amerike bio posebno važan, i Alicia Key je imala pjesmu, i H.E.R, i Anderson.Paak, i Pharell Williams, i svi su bili odlični, najmanje vrlo dobri, ali nitko se zaista nije približio Queen Bey. Pjesma o crnačkom naslijeđu, o kulturi koja je duboko u zemlji kao korijenje baobaba, o muci i krvi, hrabrosti i ponosu, otpjevana gotovo a capella, uz čvrsti ritam koračnice, diskretnu melodiju flaute i prateće vokale koji podsjećaju na Ladysmith Black Mambazo, veličanstven je politički manifest. Uz koji se, osim toga, može i plesati.
Bright Light: "I Used to Be Cool"
Braća Marx, Danny Kaye, Jerry Lewis, Woody Allen, Mel Brooks, Jerry Seinfeld, Larry David, Sarah Silverman, Roseanne Barr, Sacha Baron Cohen, Seth Rogen, Jonah Hill... Nabrajam velike židovske komičare bez reda, napreskok, a mogao bih unedogled, do sutra. Pomislite li kojiput kako bi nam bilo tiho i jezivo da je Hitler pobijedio? Da nema Židova svijet se ne bi znao smijati. Slično je i s jednom drugom umjetnošću i s jednom drugom, često prezrenom i progonjenom skupinom, koju su nacisti mrzili gotovo kao i Židove: homoseksualci. Ima među njima odličnih i pisaca i slikara i muzičara, ali u jednome im nema premca. Složit ćemo se, da nema homoseksualaca svijet ne bi znao plesati. Poslušajte samo "I Used To Be Cool" britanskog muzičara Roba Thomasa, umjetničkog imena Bright Light Bright Light. Nema zaista diskomuzike bez, da oprostite na izrazu, pedera. Kliknite na YouTube da se uvjerite, samo vas moram upozoriti da ovaj mladić dosta otvoreno, gotovo bih rekao besramno izražava svoj seksualno opredjeljenje. Meni to ne smeta. Uopće ne kontam zašto katolički aktivisti zgađeno krive lice kad opisuju kako se dva muškarca ljube i hvataju za stražnjicu. Ako mene pitate, ima mnogo gorih prizora. Na primjer, doslovno se stresem od užasa kad zatvorim oči i zamislim kako Željka Markić i Stjepo Bartulica plešu.
Willie Nelson & Karen O: "Under Pressure"
U Guinnessovoj knjizi rekorda još je prije desetak godina objavljeno da je Willie Nelson pjevač s najviše snimljenih dueta. Na internetu nismo našli o kojem je broju riječ, a i da jesmo, on je vjerojatno zastario. To se svakodnevno mijenja, kod Williea je uvijek prometno. Reggae glazbenici dolaze s njim podijeliti džoint, a country pjevači donose bocu kukuruznog viskija koji njihov djed destilira u nekom skrovitom klancu Apalači gorja. Kolegice i kolege različite dobi i muzičkih opredjeljenja, rockeri, jazzeri, raperi, blueseri, ulaze i izlaze iz njegovog studija, takoreći kao iz podzemne željeznice. Pomislili biste da vas od toga staroga više ništa ne može iznenaditi, ali klinac, može. U osamdeset osmoj godini, dakle u dobi kad je drug Tito umro, Willie Nelson je s Karen O, pjevačicom garage rock benda Yeah Yeah Yeah, snimio "Under Pressure", davni hit grupe Queen s Davidom Bowiejem. Pjesma bi zavrijedila naći se na svim godišnjim izborima najbolje muzike već zato što se ne može ni zamisliti ništa opičenije i kul od nje, a ona je, osim toga, i čarobno lijepa.
John Prine: "I Remeber Everything"
Pjevač je dulje od mjeseca bio mrtav, već su mu možda otvorili i oporuku i Sturgill Simpson je doznao da mu je pokojnik ostavio svoj Porsche 911, kad se pojavila ova pjesma. Producent Dave Cobb mogao je u studiju naknadno dodati klavijature, gudače, bubanj, bas i koješta, ali je odlučio ostaviti sve kako je bilo, krhko i nježno, glas i akustičnu gitaru. Što kažu, ne popravljaj što nije pokvareno. Da je na čitavom svijetu od koronavirusa umro samo jedan čovjek, John Prine, meni bi bilo strašno.
Jason Isbell And The 400 Unit: "Dreamsicle"
Jason Isbell je i kao pijan često znao napisati odličnu pjesmu, a otkako se prije nekoliko godina otrijeznio upravo je nepodnošljivo, odvratno genijalan. "Dreamsicle" je o roditeljskom razvodu, selidbi, opraštanju s prijateljima i slomljenom tinejdžerskom srcu. Znate za stotine sličnih sudbina, u čitali ste ih u knjigama, gledali u filmovima, čuli u pjesmama, ali sve je džaba i uzaludno. Uvijek su bolne.
Lucinda Williams: "Man Without Soul"
Sve je u ovdje vrlo izravno, glasno, sirovo, bez dotjerivanja, upravo kao što blues treba biti. Pjesma o čovjeku bez duše, bez srama i samopoštovanja, pohlepnom, zavidnom, punom mržnje, lažljivcu i lopovu. Gospođa Williams tako ga je potanko ocrtala da je zapravo bilo suvišno navesti mu ime. U veljači je predvidjela njegov pad i, evo, pogodila je. Đubre se, po zadnjim vijestima, pakira i seli na Floridu.
Bob Dylan: "My Own Version of You"
Ushit s kojim je dočekan Rough and Rowdy Ways bio je nešto pretjeran, ali opet na ploči ima odličnih pjesama. Jedina ljubavna, "My Own Version of You", svakako je među njima. Volim je jer je prije jeziva nego romantična. To je jedna od onih, meni možda najboljih Dylanovih pjesama, u dugačkoj liniji od "Like a Rolling Stone" do "Things Have Changed", pjesmama gdje se Dylan ne usteže pokazati svoje loše osobine, mrzovolju, pakost, okrutnost, nepristojnost i svoju mračnu, uvrnutu, nekima možda i neumjesnu duhovitost. U doba #MeToo pokreta i jačanja ženske samosvijesti osvježavajuće je čuti kako bi jedan stari luđak po svom ukusu, od izabranih dijelova, sebi sastavio dragu.