Kada smo preuzimali klub postavili smo si pitanje: što je naš identitet? Ovo je klub iz radničkih četvrti Izmira, ljudi ovdje hoće fajterski nogomet, cijene igrače koji će iskrvariti za momčad. I onda smo oblikovali tim koji igra dinamičan, fizički moćan nogomet, s puno intenziteta, nedavno je Ivan Mance na stranicama Jutarnjeg lista otkrio kako je crtao roster Göztepea.

Sportski direktor trenutačno pete momčadi turskog Süper liga, inače rijedak hrvatski predstavnik u ovoj branši izvan granica SHNL-a, adresirao je pitanje koje će u bliskoj budućnosti dočekati nasljednika Marka Marića u Dinamu. Dojučerašnji sportski direktor nije se opterećivao tom "sitnicom", za jedanaest mjeseci boravka na dužnosti pojačanja je birao kao da je nasumično prstom gađao mjesta na globusu pa su kroz Dinamo u posljednje vrijeme defilirali ili upravo prolaze Japanci (Kaneko, Ogiwara), Španjolci (Torrente, Oliveras), Kolumbijac (Cordoba), Kongoanac (Mbuku), Marokanac (Mmaee), Bjelokošćanin (Kanga) i cijeli odred Francuza.

Svjesni globalizacije, ali...

U Marićevu obranu moglo bi se kazati da je u vremenu globalnog nogometa takva strategija prije pravilo nego eksces. Premda nekoć obilježen kao nacionalni klub, Dinamo nije Athletic Bilbao, klub čiji statut propisuje da dres mogu nositi samo Baski ili stranci odgojeni u klupskoj akademiji, ali ne bi trebao biti niti šaren poput Benettonova plakata. Razlog toj tvrdnji nije etničko čistunstvo niti želja za nekom kontroliranom nogometnom eugenikom. Razlog je iskustvo: Dinamo je tijekom povijesti najbolji bio kada se momčad gradila oko domaćih igrača.

U spomenutim vremenima - od Zebecove 1967., do Ćirine 1982. godine, od Prosinečkog, Marića i Šimića krajem devedesetih, preko Modrića, Ćorluke i Eduarda da Silve u Kužeovoj svlačionici 2005./06., do Petkovića i Oršića - sportski direktor figurirao je više kao inokosni organ nego kao glavni arhitekt sportske politike. Projekte bi u pravilu nadzirali utjecajni treneri, nekad bi se umiješao državni poglavar, a u novije vrijeme stvar je kao obiteljsko gospodarstvo vodio Zdravko Mamić, uz pomoć brata Zorana kao šaptača. Potreba za sportskim direktorom kao autoritetom pojavila se u interregnumu, otkako je Mamić izgubio utjecaj pa više nije mogao prekrajati roster.

Ante Čačić je posljednje mjesece u Maksimiru odrađivao kao trener i v.d. sportski direktor. Dario Šimić funkcionirao je kao sportski direktor iz sjene, u onom kratkom intervalu dok je bio član klupske Uprave zadužen za sport, ali se brzo povukao, izgubivši živce u nadmudrivanju s Vlatkom Peras, koja je blokirala njegove prijedloge. Naposljetku je kroz klub prošao i Marko Marić kao predstavnik nove generacije sportskih direktora oblikovanih u kalupu Ramona Rodrigueza Verdeja, koji se svijetu predstavlja kao "Monchi".

56-godišnji Španjolac je svjetsku slavu stekao osmislivši modernu Sevillu. Kao sportski direktor klub je iz bespuća druge lige doveo na kontinentalni krov (sedam naslova Europske lige) i putem stekao imidž čarobnjaka, čovjeka koji dodirom Mide pozlati sve što dotakne. U ranim radovima je otkrivao talent Sergija Ramosa i "nabrijavao" imidž i transfernu vrijednost Daniju Alvesu i Ivanu Rakitiću, a kasnije vrtio čitave rostere i svejedno zadržavao Sevillu u vrhu.

"Sevilla je danas više biznis nego nogometni klub, iako se rezultatski konsolidirala i pripada europskoj eliti", rekao je "Monchi" u zrelim godinama vladavine, kada je postao traženija zvijezda od većine igrača sa stadiona "Sanchez-Pizjuan". Nakon Seville okušao se u Romi, i momčad je u tom razdoblju dogurala do polufinala Lige prvaka. Danas je u Aston Villi, i upravo je odradio najbolji prijelazni rok u Premier ligi: na posudbu je privolio Marca Asensija i Marcusa Rashforda.

Imperativ trofeja

Jasno je zašto je "Monch" svijetao uzor i inspiracija novoj generaciji sportskih direktora, ali njegova doktrina pati od jednog ozbiljnog nedostatka: dizajnirana je za klubove koji su u prvom redu zainteresirani za biznis i ne žive pritisnuti imperativom isporučivanja trofeja. Ivan Mance s početka teksta svojedobno je majstorski implementirao tu filozofiju u Rijeci i 2017. pogodio: u suradnji s Matjažom Kekom, roster u vječnoj nadogradnji pretvorio je u šampionsku momčad. Osam ljeta poslije Dario Raić-Sudar podjednako vješto žonglira, s obvezom da razvija igrače za prodaju i istodobno ostaje konkurentan u borbi za trofeje. Ništa manje zapažen posao radi i Saša Bjelanović u Istri.

Kada krene sličnim putem i poželi relativno jeftinog Bernauera "apgrejdati" u Beckenbauera, Dinamo zaglavi u problemima, na trećem mjestu SHNL-a. Upozorenje je to vodećim operativcima kluba dok kreću u potragu za Marićevim nasljednikom. "Monchi" je sjajan, ali nije za svakoga...