I to je to, rekao bi na ovom mjestu zaboravljeni kulinarski as Almo Čatlak, ako se od konačnih sudova već usteže Ante Čačić, Trebala su nam točno dva kola nastavka prvenstva - još nismo zagazili u veljaču - da shvatimo kako će Hajduk svoj šampionski šampanjac ostaviti na hlađenju i sljedećih godinu dana. Dinamo na startu proljetne polusezone možda nije nešto strašno uvjerljiv, ali nakon rapsodije u Puli jasno je da mu momčad Ivana Leke ne može niti primirisati u borbi za titulu. Što bi Antu Čačića uvodilo u zonu blagog komfora, lišen je natjecateljskog stresa i može polako eksperimentirati s idejama za sljedeće ljeto, samo kada mu nad glavom ne bi visila ta opasnost zvana ‘prevratnička Skupština‘.
Najveći neprijatelj - Mamić
Dinamov trener, koji odnedavno zadužuje i funkciju sportskog direktora, svjestan je da će ga u klubu likvidirati čim Zdravko Mamić vrati vlast na sljedećoj Skupštini. Deset ili dvadeset bodova fore ispred Hajduka tada više neće igrati ulogu jer prethodno je u maksimirskoj igri prijestola izabrao ‘pogrešnu stranu‘. Osvetničkom gnjevu odbjeglog gazde u slučaju pobjede ne bi umakli niti Mirko Barišić i njegovi saveznici u Izvršnom odboru, niti Krešimir Antolić kao prvi među odmetnicima, a onda niti Čačić kao frontman stručnog, onog usko nogometnog dijela njihove politike.
Poznajem Antu Čačića dobrih 25 godina i nikada nisam vjerovao da bih to mogao napisati... Ali ocjenjujući uz malo naknadne pameti, zaista vjerujem da bi bilo šteta otpiliti čovjeka. Jer ovo što čini otkako je preuzeo uzde iz ruku Željka Kopića jest ono što dinamovci zapravo žele vidjeti. Za početak, trofeji su tu. Novac nije u pitanju jer pod njegovim je vodstvom momčad ljetos potegnula jackpot ulaskom u skupinu Lige prvaka. Ništa manje važno - Čačić afirmira igrače, bili oni dječurlija poput Baturine, poluafirmirani prvoligaški epizodisti poput Špikića, ili ne baš jeftina pojačanja poput Ljubičića. Mogli bismo ovdje, naravno, razgovarati i o tome zašto škrtari s Bulatovom minutažom i zašto koči afirmaciju Rukavine ili Brkljače, ali na kraju dana Čačić ima samo jedanaest mjesta na terenu.
Uloga sportskog direktora bačena je u krilo 69-godišnjaku kako bi vladajuća garnitura poslala poruku Mamiću da više ne može vedriti i oblačiti u onim danima kada na red dođu prodaje i kupovine. Sudeći po prvim iskustvima, Čačić na ovom terenu zaista nije doma.
Oklijeva kao sportski direktor
Dok razgledava izloge s novom robom, ponaša se kao da je u prethodnom životu bio kamatar. Njegovo oklijevanje poguralo je Brekala prema Fiorentini, iako je i analfabetima jasno bilo da bi Dinamo za godinu ili dvije zaradio na izlaznom transferu 24-godišnjeg reprezentativca. A u međuvremenu bi u njemu pronašao opciju više, onog igrača koji može pomoći u proboju prema novoj kampanji u Ligi prvaka. Niti Čačićev rezerviran stav prema Kleinheisleru nije bio najjasniji. Mađarski reprezentativac, igrač s puno vrlina, ne bi dramatično opteretio Dinamovu blagajnu, a momčadi bi pomogao u osvajanju novih vrhunaca i vjerojatno bi klub na njemu kasnije zaradio.
Ali ako je u vodu bacio prve mačiće na dužnosti sportskog direktora, Čačić je kao trener poslije prvog klimavijeg izdanja (Gorica) brzo momčad vratio na pobjednički kolosijek i Dinamo je lako mogao rezultatski unakaziti Lokomotivu. Iz govora tijela igrača jasno je bilo da plavi vjeruju svojem treneru, da terenom lete motivirani kao da jure novu Ligu prvaka i da ono najbolje tek slijedi u nastavku sezone. Naravno, pod uvjetom da trener zadrži kormilo u rukama nakon Skupštine...