Možda smo kao “hommage” Dinamovu maestralnom nogometu iz 1982. godine mogli malo parafrazirati stih tadašnje popularne pjesme: “Nebo se plavi, bijeli se... Ćirin šal”. Upravo je taj modni detalj, “tekstilni štiklec” kojeg je osmislio popularni Miroslav Ćiro Blažević, mnogim kibicima ostao u sjećanju kao posebna aroma iz zlatnoga naraštaja plavih. Popularni je “bijeli šal”, ponajviše svojim oratorskim nadahnućima i motivacijskim sposobnostima, uz taktičke finese, trgnuo momčad iz letargije i uzdignuo je do pehara.
Dinamo je preuzeo u prosincu 1980. godine na 14. mjestu, sljedećeg proljeća doveo do petog, a onda poveo u sezonu koja je završila naslovom prvaka,
Zadivljen Charlesom Boyerom
– Bijeli šal nosio sam otkako sam se osjećao punoljetnim. Bio sam zadivljen Charlesom Boyerom koji je nosio bijeli šal pa sam samome sebi rekao da ću ga i ja nositi kad budem stariji. I nosio sam ga i u Švicarskoj, jednako tako i u Rijeci, ali bez da ga je itko zamijetio. Istini za volju, sad ću reći tko je najvažniji da je taj bijeli šal doživio neku promociju, afirmaciju. Ivo Tomić! Veliki hrvatski radio reporter. On se sjetio izraza “Mister Bijeli Šal” i počeo si je utvarati da nam taj šal donosi pobjede, sreću. Čak je slagao u jednom času da ga je papa posvetio što je bilo u Tomićevu duhu jer nije birao sredstva da postigne efekt jer ljudi su ga rado slušali. Neki su zbog njega radije birali slušati radio prijenos nego ići na utakmicu jer uvijek je imao neke dosjetke. Tako da je, eto, za afirmaciju bijelog šala najzaslužniji moj prijatelj Ivo Tomić.
Prisjetimo se samog konteksta vašeg dolaska u Dinamo u prosincu 1980.
– Nije tajna da, unatoč svih mojih uspjeha, čak ni treće mjesto na svijetu s reprezentacijom, nije ispred 1982. To je moja godina na koju sam ponosan i koju najviše volim. Imao sam privilegij naići na skupinu iznimno nadarenih mladića koje sam znao uvjeriti da oni mogu i sreća je da je ta komunikacija između nas bila čista, vjerovali smo jedni drugima, inače ne bismo nikad mogli doći do tog trijumfa. Ja sam veliki patriot i dojam da me narod voli i slijedi je bila moja najveća satisfakcija na svijetu. Bili smo jedinstveni, imali smo podršku ne samo u Zagrebu, ljudi su dolazili iz cijele Hrvatske jer inače ih ne bismo mogli skupiti po 50.000 koliko ih je znalo doći. Došao sam iz Rijeke i zatekao momčad na 14. mjestu. To je najljepša situacija za ambicioznoga trenera. Da kvaliteta postoji, a rezultata nema. Danas kad to više nisam, odgovorno tvrdim da je najvažniji čovjek u klubu – trener. Ja sam nakon turneje u Australiji shvatio da imam momčad za naslov prvaka. I na tome sam užurbano radio, danas znam da sam bio nadaren trener jer sam znao ono elementarno, tko je igrač, a tko nije, tko može igrati neku poziciju, a tko ne može. Imao samo koncepciju koja je u to vrijeme bila avangardna. U tome mi je pomoglo to što sam imao neke genijalne igrače. Zajec je imao svoju poziciju libera, a ja sam ga oslobodio te funkcije i rekao: “Sine, ti nisi libero, pusti Hadžića, on rješava, idi u središnjicu, u napad zabij!” Koncepcijski smo bili iznimno moderni. Poslije će jedan nizozemski trener pričati o totalnom nogometu. Ali, on je samo pričao, a ja sam ga već dvije godine prije prakticirao. Dinamo je 1982. bio apsolutna avangarda nogometa za kojeg se može reći – totalni nogomet. Igra u cijelom prostoru, već tada je Dinamo kompromitirao sustav kojeg sam ja izmislio, 3-5-2, a danas je pogotovo kompromitiran jer je permanentna transformacija igrača. Sustav je riječ koja označava da svatko ide na svoje mjesto i ne mrdaj. Danas igrač zadnje linije ide u prvu i onaj iz prve u zadnju, u takvoj se situaciji samo pravi znaju orijentirati da okupacija terena uvijek bude racionalna.
Sustav totalnog nogometa bio je vidljiv i po tome što su mnogi suparnici tada priznali da im je teško pripremati se za utakmice protiv Dinama jer nije lako odgonetnuti tko što igra, svi su rastrčani, na svakom dijelu terena uz onaj karakterističan pritisak u prvih 15, 20 minuta.
– Jednom me Ismet Hadžić citirao: “ne daj mu oka otvorit”, što znači da je taj brzi kontakt na suparnika bio neminovan, da ne može realizirati svoju zamišljenu ideju. To je bio visoki presing jer to sam si mogao dozvoliti, imao sam na desnoj strani Milivoja Bračuna, na lijevoj Zvjezdana Cvetkovića, u sredini mudrog Hadžića, a ova su bila dva brza igrača koji su sve pohvatali jer sam tada lansirao i afirmirao bočnog igrača. Više nije bio bek, kako su ga popularno zvali, jer bek je imao samo zadatak eliminirati suparničko krilo, a ja sam mu dodao još pet funkcija: da se pridoda u središnjicu da može dalje ići kontinuirani napad, da ide na bok na centaršut, da zabije gol i najdelikatnije – kad je proboj suparnika na desnoj strani ide ga “sjeći” centarhalf. A, ti uzimaš poziciju centarhalfa. To je tako funkcioniralo: pet suparničkih igrača ide u kontru jer mi smo se svi dali u napad, a ova trojica riješe problem jer su bili obučeni riješiti ga i kad su u brojčanom deficitu. Danas znam da sam bio veliki avangard, žao mi je to reći jer ispada da se hvalim, avangard u načinu igre i doživjeli smo potvrdu efikasnosti takvog sustava. Bili smo prvaci.
Za mene nije bilo rizika
Čovjek bi pomislio da to mogu isključivo iskusni igrači, ali vi ste napravili puno rošada u stvaranju momčadi. Napadač Milivoj Bračun završio je na desnom boku, promovirali ste mladog Zvjezdana Cvetkovića, pritom Ismeta Hadžića pomaknuli s beka u sredinu što se činilo riskantno...
– Za mene ništa nije bilo rizik jer sam svojedobno morao jednom starijem švicarskom ekspertu pojašnjavati kakav je moj dan. Kažem mu “ujutro u devet doručaka, potom trening, odmor, ručak, poslijepodne trening...” On kaže: “Ne valja ništa.” Ja upitam zašto, a on uzvrati: “Gdje vam je vrijeme za razmišljanje?” On je mene upozorio na bezuvjetnost razmišljanja. Permanentno razmišljanje može iskristalizirati pravu vrijednost tako da sam prije svega registrirao kapacitet igrača tko što može. I afirmirao te bočne igrače. Oni su i danas iznimno bitni, možda i najvažniji. I kad vidim da je proboj po lijevoj strani, centaršut, a desni bočni nije na trećem klinu, trener nema pojma. Da!
Kolika je bila važnost australske turneje? Tek ste došli, afirmirali mlade, “izmislili” Marijana Vlaka, a Marku Mlinariću dali desetku...
– Vlak je bio diskretna, ali iznimno značajna osoba. Na njega me upozorio Zajec, kaže: “Šefe, znate, najbolji vratar je tu Vlak.” Pitam ja “koji Vlak?” Zajec mi pritom kaže da možda Vlak ima malo viška kila i da zato nemamo donji dio dresa za njega. Ništa, ja mu vrlo brzo skinem kile i ispostavi se da je on doista iznimno nadareni vratar. Opet ću reći nešto što je moja dijagnoza: najvažniji čovjek momčadi je vratar. Ako nemaš pravog vratara, vrlo teško možeš napraviti veliki rezultat. A mi smo u Vlaku dobili genijalnog vratara.
Mlinarić kaže da je dobio silno samopouzdanje kada ste mu turneji u Australiji dali desetku i rekli da će on biti “Dinamov Maradona”...
– Igračima ne smiješ nikad lagati. Ja sam ga doista vidio kao takvog i čudio sam se kako nije doživio afirmaciju adekvatnu svojim kapacitetima. Tako i Zajec i svi su trebali napraviti ovako veliki rezultat da bi svratili pozornost na sebe. Mlinka je u jednom trenutku bio najbolja desetka u Jugoslaviji. Pravo je čudo da nema 50-ak utakmica za reprezentaciju, ali dobro, što je, tu je. On je nogometni boem koji je doista i te kako zaslužan za naš uspjeh. Počeo je tada imati svijest da je on taj i počeo mi je praviti probleme. I morao sam izmisliti nešto da bih ga spustio na zemlju. Nikad neću zaboraviti koji je to mangup u pozitivnom smislu jer Mlinarić je bezgrešno dijete, igračina samo takva, igrač 16-erca da u malom prostoru može eliminirati suparnika, u frakciji sekunde ima četiri povratne informacije. Pa, kako će suparnik znati gdje će kad ni on sam ne zna?! I Mlinarić me uvjerava da je dešnjak, a ne ljevak. A, znam da je ljevak. Pa ljevak si, čovječe! Ne, kaže on – dešnjak. Dođe utakmica, jedanaesterac za nas, on će pucati. Okrene se prema meni i kaže: “Gledajte, pucam desnom.” To je nemoguće da izvodi kazneni udarac sa slabijom nogom. Uzeo je taj rizik da bi bilo po njegovom! Vrlo je interesantan kao čovjek i kao genijalan nogometaš.
Većina igrača kaže da ste im baš vi podignuli samopouzdanje. U kakvoj su onda letargiji bili?
– Pomirio si se s time da ne smiješ biti prvak. A ja sam znao i od prvog dana kad smo se vratili s turneje, već sam formirao kostur momčadi. Samo mi je Kranjčar nedostajao. I znao sam da nećemo biti prvaci ako se on ne vrati. Taj koncentrat talenta je tako prevladao i Crvenu zvezdu i Partizan i sve druge. Ali, ipak je nedostajao Kranjčar da bi taj koncentrat bio takav da ga realiziramo kroz rezultat. Kad je došao, odmah se uklopio, nije bio ničim deformiran, jer je već bio Dinamova zvijezda, uklopio se odmah u duh momčadi, u taj naš obiteljski duh. A, mi smo stvorili obiteljsku klimu “jedan za sve, svi za jednoga”, jer bez tog jedinstva rezultat će izostati. Zato sam im tolerirao i tu Karaku i piće, samo ostanite, nikad nije bilo konflikata, svađe, samo smo pomagali jedan drugome, kako na terenu tako i izvan.
Uz opuštanja u Karaki dopuštali ste im i mali nogomet što mnogi treneri baš i ne vole.
– Meni je sve to odgovaralo. Ne znam kako treneri razmišljaju, ja sam bio sretan otići na mali nogomet i vidjeti koliki su oni virtuozi. Samo bih otišao još sretniji nakon utakmica u “Kutiji šibica”.
Nije bilo moguće da mi kažu “ti”
Same pripreme dugo su trajale. Na onoj ste prvoj turneji preletjeli 50.000 km u 23 dana, kasnije ste na ljeto vježbali na Vlašiću, a zimska pauza u slavljeničkoj sezoni trajala je tri mjeseca, ali vi ste svejedno stalno negdje igrali, bili u Grazu, Rijeci, Zürichu, Mostaru...
– Nikad nisam zapostavljao pripreme. Trudio sam se da akumuliramo energiju, a ne da je na treninzima potrošimo pa na koljenima idemo u svlačionicu. Izniman značaj davao sam onome što je najvažnije u nogometu, a to su anaerobni kapaciteti. Trening može biti kratak, ali stalno su prisutni anaerobni impulsi. To je kad nemaš kisika a moraš napraviti napor, adaptirati organizam na tu vrstu kapaciteta, Kad bočni ode na sprint 80 metara u napad, a to tražim od njega, pa uslijedi kontra suparnika... Tada tražim da se vrati. To je u sprintu 160 metara! Ako nemaš te kapacitete, ne možeš to napraviti. Svi moji igrači imali su dosta anaerobnih kapaciteta. To je složena stvar, ne možeš bez volje ili bez straha od trenera. Ako nemaš straha od trenera, onda si kao igrač hendikepiran, ali ako trener ima privilegij da ga se igrači boje i da ga vole, onda je to pogođeno. Znači, ocijenili su da sam pravičan, da im nosim nešto što će i njih promovirati. Bitno je znanje. Meni je Švicarac pomogao: razmišljanjem ćeš doći do rješenja ako si, naravno, nadaren, a ako nisi, ne možeš ništa. Moja formula je točna: talent, motiv, karakter, inteligencija, spremnost za mukotrpan rad i ambijent, To treba znati stvoriti, jedan za sve, svi za jednog. Animoziteti koji su uvijek prisutni, jer su to sve zvijezde, vrlo brzo treba pomiriti da budu braća, a ne neki rivali.
Kakve su bile vaše disciplinske mjere? Sjećamo se da ste rekli da pakirate kofere onoga trenutka kad vam se igrač obrati s “ti” ili kad vam odbrusi.
– Nije bilo moguće da mi igrač kaže “ti”. Ja sam s njima imao jedini ispravan odnos koji bi mogao trajati: ja sam bio šef koji im je donosio program koji će im omogućiti napredak, ali su bila pravila ponašanja za sve jednaka. Od mene pa nadalje. I nitko nije mogao mrdnuti niti odstupiti jer se znalo da će biti odstranjen. Imao sam u isto vrijeme sreću da su to sve manje-više iznimno pametni mladići koji su se vrlo brzo uklopili u duh koji je neminovan da jedna cjelina funkcionira kao obitelj.
Velik dio jesenske polusezone također ste bili na vrhu ljestvice, dakle i bez Kranjčara i Hadžića,. Tek ste u zadnjem jesenskom kolu skliznuli na drugo mjesto. Jeste li već tada nazirali naslov prvaka?
– Uvijek je nad Dinamom lebdjela neka fama da će se više političke sile umiješati da ne bude prvi. Nisu ni oni vjerovali da će Dinamo biti prvi. Ali, mi smo zasluženo bili prvaci, meni je bilo najvažnije uvjeriti moje igrače da su oni predodređeni da budu prvaci i njihovo samopouzdanje je bilo presudno, njihov autoritet također. Mi smo igrali moderno, žustro, brzo, ali ne pokvareno, nikad nisam dao da se ide onesposobiti suparničkog igrača. Bili su famozni i jako sam sentimentalno vezan na sve, jer da su oni znali koliko ih volim nikad ne bismo to postigli. Oni su u meni gledali ono što sam želio, beskrupuloznog trenera, a zaista sam ih volio kao svoju djecu.
Ne smije “krepo” biti u momčadi
Koju utakmicu smatrate prekretnicom, jesu li to ona dva vezana proljetna derbija, možda ona kasnija pobjeda protiv Vardara u Skopju ili Željezničara u Zagrebu?
– Crvena zvezda je logično pala, i to vrlo brzo. Znao sam da oni nemaju mogućnost braniti “four checking” kojeg smo mi prakticirali, ali čekao me Hajduk i znao sam: ako pobijedimo u Splitu, vrata su širom otvorena prema naslovu. Hajduk se silno borio, ali nisu mogli ništa jer su i sami bili zatečeni koncepcijom koja im je bila strana. Kako da Zajec dođe i zabije?! Ja sam došao i rekao – prvaci! Jer mi smo Hrvati, koji ne znaju ustuknuti, ovo je viteška borba, ali ipak borba, u kojoj je neophodan fair play, ali da gineš do zadnjeg atoma energije. To je bilo u mojoj doktrini.
Zanimljivo je da je karakter te momčadi bio ponešto drukčiji nego u ranijim generacijama. Pobijedili biste u derbiju, ali došao bi suparnik izvan velike četvorke i Dinamo bi se prije baš u takvim utakmicama znao poskliznuti. Vi to niste dopustili, nakon Hajduka pobijedili ste Slobodu s 4-0.
– Ja sam bio svjestan te opasnosti, tog deficita hrvatskog mentaliteta, da se vrlo brzo zadovoljite s onim što ste učinili. Znao sam da vam samo permanentno dobri rezultati mogu dati afirmaciju, reputaciju i renome. I stalno potvrđivanje. “E, sad ćeš ti meni igrat’ slabije jer si zgazio dva velika suparnika pa ćeš sad u sljedećoj utakmici izgubiti i sve proliti.” Napravio sam dramu od toga i kad bih vidio da vojska nije našpanana, bila je opasna priča. Nisam se libio reći “ti ideš van, nisi spreman staviti glavu na kopačku, sad je hipoteka stvorena, ne smijete odustati jer cijelom puku dali ste do znanja da možemo biti prvi i sad će nas neki manji klubovi spriječiti”. Govorio sam “nemoj da se netko zabuni pa mi inficira momčad s nekom nonšalancijom”. Njih osam su spremni ginuti, a onaj jedan “krepo” nije spreman. To odmah prelazi na druge, ne smije biti taj “krepo” u momčadi.
Posebno je bila teška utakmica protiv Vardara u Skopju. Makedonci su se postavili iznenađujuće grubo, ali svejedno ste slavili s 3-0.
– Ja sam bio upozoren da će tu biti svega, da će možda i prekinuti utakmicu, da će sve učiniti, da imaju suca koji odobrava sve nepravilnosti prema mojim igračima i oni su bili pripremljeni na to. Sjećam se kao danas. Pitam “koliko ih je, 10.000?” Neka mi svi šamar opale, stoički ću podnijeti, ali ću pobijediti. Zeko je rekao Cici “pa, ni mama te nije toliko istukla”. Tamo je lopta, a oni udaraju po mom Cici. Ali, on glavom gol jedan pa opet gol drugi. Bitno je bilo pobijediti. Bili smo mudri jer ja dolazim iz sirotinje i emigracije gdje sam se dokazao već u Švicarskoj, osvojio sam kup, bio sam izbornik i ja sam znao da je moja doktrina prava. Gledao sam što rade uspješni i manje uspješni i znao sam koliko je bitno da budu fizički besprijekorno spremni i da svatko od njih zna što mu je raditi. Vrlo brzo su ušli u duh koncepcije i tako su se i ponašali. Nevjerojatna je to mašinerija bila. Žao mi je jedino Europe. Sporting nas je pokrao, Boro Cvetković i Stjepan Deverić zabiju golove, a oni ponište. Daleko bismo otišli u europskom natjecanju, ali tamo je bio antisportaš koji je kupio suce, Francuze. Ali, pustimo sad to.
Imao sam 15 i više igrača
Fascinantno je da ste na proljeće cijelo vrijeme igrali jako dobro, a stalno je problema sa sastavom. Prvo ste u polusezonu ušli bez ozlijeđenog Mustedanagića, Bračun je pauzirao tri utakmice zbog crvenog kartona, u završnici su po mjesec dana zbog ozljeda izbivali Zvjezdan Cvetković, Stjepan Deverić, Željko Hohnjec, a praktički se ništa nije osjetilo na momčadi. A, znamo koliko su bili važni?
– Nemojte me tjerati da se ja hvalim, ali trener uvijek mora imati alternativu. U prvenstvu je toliko borbi za koje moraš imati uvijek odgovor na najgoru stvar koja ti se može dogoditi, a to je da ti nedostaje kvalitetni igrač. Imao sam 15 i više igrača na koje sam mogao računati i za koje nikad nisam dopustio da pomisle da su rezerva. Samo čekaj svoj trenutak kao zapeta puška, doći će! Odmah je i on u istom duhu. Nisam se orijentirao samo na 11 igrača, pogreška je ako misliš da možeš tako. Rijetki su koji mogu sezonu izgurati tako da nemaju neophodnost zamjene.
Prvi put se i napio
Prvo slavlje bilo je nakon – poraza u Nišu. Tada ste saznali da je Osijek pobijedio Crvenu zvezdu što je značilo da ste dva kola prije kraja i matematički osigurali naslov prvaka.
– Tada sam se i – napio. A, nikad nisam pio u životu. Moj je otac pio za pet generacija i ja sam se njemu kao mladić zakleo da neću nikad piti. Ali, ovdje sam se napio. Naš Josip Čačković me pazi i njeguje, a ja sam doživio nešto što je teško objasniti jer s Dinamom me moja majka inficirala. Ja sam mislio na nju jer je ona meni uvijek znala reći da ću morati pomagati sestrama jer ja ću nešto biti. Ona je ocijenila da ću nešto biti. Kroz Dinamo je manifestirala sav svoj patriotizam, inače je rodom iz Slavonskog Broda.
Kako ste izlazili na kraj s boemima koji bi katkad na treningu ili terenu “povukli ručnu”?
– Ma, svi su shvatili da tu nema Mika, Pera, Laza, da ne mogu tako. Koga ti kradeš? Pa, sebe kradeš!. Pita me “kakav sam bio, šefe?” Ja mu kažem “bio si dobar 70 posto”. On uzvrati pitanjem “a, što je s onih 30?” I ja mu kažem: “kakvih 30, ja uz to hoću još i onih 10 da nadmašiš svoje kapacitete, da u sljedećoj utakmici lakše podneseš sve ove napore.” Vrlo je bitan odnos trenera koji mora biti pravičan, mora biti znalac da ne pogriješi, da ne vadi igrača kojeg ne smiješ vadit jer oni sve znaju. Kad napraviš tu vrstu pogreške, riskiraš da te se ne sluša. Autoritet znanja! Igrač odmah vidi znaš li ili ne. Nema većih mangupa na svijetu od igrača. Ali i plemeniti su, slijedit će te ako vide da im nešto nosiš. Ako vide da trener nema plana, da im nisi objasnio, nema ništa od toga. Imam definiciju što je to trener: male satisfakcije i velika razočaranja.
Zamalo život izgubio
Uz slavlje na putu iz Niša u pamćenje se urezalo, dakako, i slavljeničko zadnje kolo i pobjeda protiv Budućnosti s 1-0.
– Izgledalo je tako da smo mi tu stajali, ja sam imao bijeli šal i zamalo da sam život izgubio! Navijači su letjeli, jedan je uzeo jedan kraj, drugi dohvatio drugi kraj šala, počeli vući, a ja se stao gušiti! To je bila euforija, pokret, ja sam išao u hotel Esplanade popiti kavu, kad dolazi vlak iz Slavonije. Ljudi u papučama stoje, iz Slavonije došli svi samo na utakmicu.
Kakvi su bili vaši prvi doticaji s Dinamom? Imali ste 18 godina kad ste trenirali s Dinamom, ali trener Ivan Oskar Jazbinšek nije bio baš presretan...
– Bio sam na pomoćnom maksimirskom terenu, a neki se tuže Jazbinšeku da ih ja udaram. Sjećam se, bio je tada ondje i naš novinar Zvonimir Magdić Amigo. Gledaju me kako sam grub, a ja skinem kopačke i bos ih udaram. I Jazbinšek mi kaže “ti si obični seljak”. Imao sam u sebi, hvala Bogu, jedan poriv siromaha da izađe iz te sirotinje. Bio sam iznimno hrabar, čestit i ništa mi nije bilo teško, ništa nikome nisam krivo napravio. I kad sam bio pred jednom afirmacijom, morao sam u vojsku. Odem dvije godine u vojsku i kompromitiram umnogome svoju karijeru. Kasnije je došla i ozljeda tako da sam s 24 godine završio igračku karijeru. Mene je Aleksandar Tirnanić uzeo u jugoslavensku reprezentaciju, tada sam igrao za Sarajevo. Na utakmici u Ljubljani mi vratar uđe u koljeno, razvali ga i nikad nisam mogao biti ono za što sam se spremao. Rekao sam tada samome sebi: bit ćeš trener. Analizirao sam koji trener opstaje koji ne opstaje. Pedagog vrlo teško opstaje, tiranin opstaje ako ima znanje i na vrlo strog način provodi svoju doktrinu jer ona je prava, studirana, suvremena. Kad si siguran u svoju doktrinu i svoj program, moraš biti autoritet da ga provedeš. Ali, ako improviziraš, u jednom trenutku i sam posumnjaš u ono što radiš, više nemaš moralnog prava inzistirati na kontinuitetu svog rada. Biti nogometni trener iznimno je teška akrobacija. Puno trenera ima koji znaju, završili su školu, ali ne mogu provesti ideju jer nisu autoritet. A taj autoritet se rađa. Ja sam to bio gdje god sam išao.