Poniznost. Spomenutu je riječ u vokabular hrvatskog nogometa "ubacio", ali i promovirao Zlatko Dalić. Nadahnuće za njezinu uporabu aktualni je izbornik vjerojatno pronašao na stranicama Biblije, u retku: "U dobru se ne uzvisi, a u zlu se ne ponizi"! Konačno, Dalić je praktični vjernik i stoga se i u svakodnevnom životu vodi Svetim pismom.

Premda Hrvati sami sebe predstavljaju kao "najkatoličanskiji narod na svijetu" pojam poniznosti često im je (bio) posve stran. Poglavito u svijetu sporta. Svaki bi uspjeh ili neuspjeh proživljavali ekstremnim emocijama. Osobito kada bi neki rezultat ostvarili neočekivano. Poput nogometaša Dinama prošloga tjedna, u Sevilli...

Nekada su odlasci maksimirskih nogometaša na međunarodne utakmice izgledali poput ispraćaja novaka u vojsku. Uz pjesmu i tambure, okupila bi sva rodbina, prijatelji i brojni navijači. Prošle srijede u zagrebačkoj su zračnoj luci Franjo Tuđman, Dinamove nogometaše konstatirali tek slučajni namjernici, a ispratilo ih je samo aerodromsko osoblje. Svi su ih vidjeli kao "luzere", koji odlaze na put – bez nade.

Velika radost

I kada se tomu malo tko nadao Dinamo je u desetom pokušaju na španjolskom tlu (poslije devet poraza) ostvario prvu pobjedu. Razumljiva je bila radost "modrih" nogometaša, koji su cijelu sezonu (razložno) izloženi nesmiljenim medijskim kritikama. Ali, i trenera Sergeja Jakirovića o čijoj se smjeni već govori i među kumicama na Dolcu. Istina, nije lako ostati normalan i ponizan u situaciji kada si nekim čudom preživio, nakon što si već zaprimio posljednju pomast i oprostio se sa svim "dragim ljudima"? No, nije li upravo u spomenutom detalju skrivena tajna sportskog preživljavanja. Kao svojevrsno proročanstvo nameće se naputak: uspiju li Dinamovi nogometaši i njihov stožer ostati normalni i ponizni, njihovi izgledi u četvrtak navečer u uzvratnom susretu protiv Betisa neizmjerno rastu. U protivnom, Maksimir će se ponovno pretvoriti u hram tuge i razočaranja, a pobjeda u Sevilli kao slučajni epilog u igri velikih brojeva. A koliko je varljiv uspjeh prve utakmice mogu se prisjetiti upravo (nešto stariji) navijači maksimirskog kluba. Mnogima se posebno u sjećanje urezala epizoda iz 1993. kada je "hrvatski projekt za Europu", nazvan NK Croatia, sudjelovao u "friško" osnovanoj Ligi prvaka. Projekt od nacionalnog interesa predvodili su vlasnik kluba Ćiro Blažević i njegov prvi operativac Zdravko Mamić.

Hrvatski je prvak senzacionalno krenuo u najprestižnije klupsko natjecanje. U 1. je kolu, u Bukureštu, pobijedio Steauu 2-1. Dimenziju pobjede posebno je veličala izjava Ćire Blaževića, izrečena prije utakmice:

- Tko od ova dva kluba prođe u naredni krug bit će budući prvak Europe!

Zapravo, pobjeda Croatije rezultatski je bila vrlo skromno izražena. Hrvatska je momčad taktički uništila rumunjsku "zvijezdu". Samo je Igor Cvitanović zapucao više od nekoliko izglednih prigoda...

Po povratku u Zagreb, proslava pobjede u starom "Domagoju" (taj restoran odavno više ne postoji) odužila se poput slavonske svadbe. Većina "uzvanika" zapravo se svih detalja i ne sjeća. Svi su se ponašali kao da sutra – ne postoji. Tulum je trajao sve dok gazda Lovro nije zadnju bocu iz spremišta donio na stol. Tamburaše nakon tog "eventa" mjesec dana nitko nije vidio. Koliko su zaradili, vjerojatno su vrijeme proveli – na Mauricijusu.

Neočekivani poraz

U cijeloj priči preostao je još samo jedan uzgredni detalj: uzvratna utakmica. A igrala se u Ljubljani, za Bežigradom, jer se u Maksimiru zbog Domovinskog rata nisu mogli organizirati UEFA-ini klupski susreti. Samo dva tjedna nakon veličanstvene izvedbe u Bukureštu "nesuđeni europski prvak" odigrao je ispod svojih mogućnosti i izgubio 2-3. Tada je još "gol u gostima" imao presudnu važnost. "Nacionalnu tragediju" nije umanjila niti spoznaja što smo još istu večer saznali i ime "najvećeg krivca" za neuspjeh. Bio je to Željko Pakasin. Ili - "pakleni sin", kako su ga krstili novinari. "Zločin" koji je počinio nije bio nimalo bezazlen. Izgubio je loptu na sredini terena... Nažalost, u hrvatskom nogometnom rječniku, pojam poniznosti tada nije postojao. U ozračju ratne zbilje nije bilo niti posve jednostavno suspregnuti emocije i potisnuti stvorenu iluziju europski respektabilne momčadi. No, barem si "utvaramo" da bi ova reminiscencija iz maksimirske povijesti mogla pomoći treneru Jakiroviću u pripremi momčadi za predstojeću utakmicu protiv Betisa.