Dinamo - Celta, četvrto kolo Europske lige. Ona utakmica koja dolazi u nezgodno, ali možda i savršeno vrijeme. Nezgodno, jer ritam stišće, jer se još uvijek traži idealna verzija ove momčadi. Savršeno, jer točno ovakvi okršaji otkrivaju koliko si stvarno sazrio. I koliko vjeruješ u vlastitu igru. U samoga sebe, konačno.

Ogledalo "plavih"

Mario Kovačević, miran, gotovo prigušen u javnom izrazu, iako iznutra nije takav, ovaj dvoboj promatra kao ogledalo: svoje, svlačionice, vremena u kojem Dinamo trenutno živi. A živi u neskladu, između zbilje i sna. Između HNL-a, Vukovara, Gorice i Lokomotive, i derbija, i Europe. U njegovoj varijanti gotovo pa "zoni komfora". A pritom, Celta nije bezazlena. Sedam utakmica bez poraza u nizu, jasnim rasporedom, uređenim sustavom i trenerom koji vuče na - Antu Čačića. Frajer, imenom Claudio Giráldez, naime, u 67 utakmica na klupi Celte izveo je - 67 različitih postava. Poznato?

Kovačevićeva dilema je poznata: koliko visoko izaći? Koliko hrabro povući zadnju liniju naprijed, svjestan da svaki centimetar više znači i centimetar rizika više? A Dinamo posljednjih tjedana uči živjeti s rizikom. Ne da ga ignorira, nego da ga kontrolira. Pokuša, barem. I da ga potom pretvara u prednost. Iako, ako će istrčati s Theophileom i Godom na bekovima, jasno je da će u startu inicirati oprezniju varijantu. Ujedno, protiv Celte vezni red mora igrati brže nego inače. Nema tu prostora za tri dodira, okretanje oko svoje osi, čekanje da se otvori savršena linija dodavanja. Jer ako čekaš - Celta će već biti tu. Španjolci se hrane tim mikrosekundama, da te natjeraju na donošenje loše odluke. Zato Kovačević mora inzistirati na rotaciji "osovina". Da se "šestica" spušta u prvi pas ranije, da se "osmice" udvajaju u međuprostor, ali ne bježe od duela, da se pokuša ostvariti višak ili, još bolje, bržu tranziciju.

Ploče i organizam

To je, vjerojatno, sve jasno na ploči, ali utakmica nije ploča, već živi organizam. Tu dolazi ono što Dinamo mora pokazati: karakter kroz strukturu igre. I još nešto - homogenost. Celta u Zagrebu pokazat će stvarno stanje stvari (polu)informacija koje cure. I vrijednost grupe. Svlačionice. I simbiozu s trenerom. Ako u svemu tome uspije, Dinamo, i Kovačević, hitat će ka pobjedi. Trijumfu koji bi donio deseti europski bod, a time i debelo odškrinuo vrata sljedećeg kruga. Vrijednost imaju. Dakle, na scenu mora stupiti karakter. Njime se pokazuje jesi li momčad koja želi dominirati, ili momčad koja se nada. Zapravo, jesi li. A Dinamo u Maksimiru, pred svojim navijačima, ne smije se nadati. Mora stvarati. Mora se nametati. I to u dvoboju koji primarno traži strpljenje. Ne spektakl. Ne vatromet. Ne tri šanse u pet minuta, već kontinuitet provedbe vizije i ideje. I zato je ovo jedna od onih večeri na kojima će se vidjeti koliko je Kovačević ušao pod kožu svlačionice. Jer u Europi ne pobjeđuje ime. Pobjeđuje vjera. U sebe, one oko sebe i zajedničke kvalitetne zamisli.