U petak oko pet sati ujutro, posebni zrakoplov s Dinamovim nogometašima sletio je u Zagreb. S golemim kapitalom u vidu 1:0 pobjede protiv Betisa u prvoj utakmici doigravanja za plasman u osminu finala Konferencijske lige, opipljiva je to prednost uoči uzvrata (četvrtak, Maksimir, 18.45 sati), no ništa još nije gotovo, u Sevilli je odigrano tek prvo poluvrijeme. Svjesni su toga bili i dinamovci, nikakve euforije nije bilo, iako se osjećalo golemo zadovoljstvo nakon uistinu velike pobjede.

Prve na španjolskom tlu nakon devet poraza u službenim, natjecateljskim utakmicama protiv klubova s Pirenejskog poluotoka, tek četvrte u povijesti kod nekog kluba iz liga Petice u europskim kupovima!

Život u pravilu piše neočekivane priče. Tako je bilo i sad, malo je tko vjerovao da će dvoboj u Andaluziji nabolje promijeniti način življenja u Maksimiru, štoviše. Jer, turbulentna se jesen nastavila i u drugom dijelu prvenstvene utrke, Dinamo je nastavio svoju vožnju “roller coasterom” i u prve četiri utakmice drugoga dijela sezone, nitko nije mogao predvidjeti kako će Plavi izgledati u prvoj sljedećoj utakmici. Taj manjak kontinuiteta dobrih igara pogubno je djelovao na samopouzdanje, pa smo prije nekoliko dana, nakon mršavog remija s Lokomotivom u Kranjčevićevoj, došli do jednoga apsurda.

Defetizam na svakom koraku

Pred Dinamom je, naime, bila velika europska utakmica, gostovanje kod Betisa, no taj je dvoboj kod mnogih bio shvaćen kao “nužno zlo”, kao utakmica koja u ovome, teškom trenutku u HNL-u, predstavlja samo svojevrsnu - smetnju!? Eh, da nam je netko prije nekoliko godina rekao da će utakmica u europskom proljeću biti nepotrebna muka i smetnja...

No, defetizam se probijao u svaku maksimirsku poru, javila se i ironija da “Plavi putuju u Sevillu s mislima na Varaždin”, jasna je bila aluzija da Betis treba tek odraditi kao formalnu obvezu, da se ne treba ništa dobro očekivati, te da će biti najvažnije ne primiti “porciju” i sačuvati igrače od ozljeda. Za utakmicu s Varaždinom...

K tome, već mjesecima trener Sergej Jakirović živi “na rubu”, gotovo svako jutro budi se ne znajući je li mu pronađen nasljednik na plavoj klupi i hoće li ga u klubu dočekati rečenica “hvala na svemu što ste napravili za nas”... Tako je i ispraćen u Sevillu, već se nagađalo tko bi mogao voditi momčad u nedjelju protiv Varaždina.

U takvome, nimalo ohrabrujućem ozračju, Dinamo je otputovao u Andaluziju. I vratio se kao pobjednik, pa je utakmica protiv Betisa, doživljavana kao “smetnja”, odjednom postala temelj novoga optimizma. I lako bi mogla biti okidač Dinamova pozitivnog nastavka sezone, jer rezultat i uvijek samo rezultat stvara raspoloženje, dobro ili loše. Pozitivan je rezultat taj koji donosi optimizam i ruši defetizam, samo pobjede donose željeno ozračje i to je najbolje pokazao ovaj primjer s Betisom.

Međutim, neće sad poteći “med i mlijeko” Maksimirom, ne mogu se preko noći izbrisati problemi koji su pratili Plave tijekom cijele sezone. Iako je pobjeda u Sevilli bila još kako potrebna, iako je to doista velika pobjeda, ne treba se nitko (samo)zavaravati da je Dinamo bio briljantan. Ne, nije, ali je bio dobar, u utakmici kakva se ponudila nije bio lošiji od Betisa, koji je tek u nekoliko navrata ozbiljno zaprijetio.

Najviše odgovaralo

Ono što je Plavima najviše odgovaralo, bila je utakmica u laganom ritmu, u kojem je i odigrano svih 90 minuta. Ozbiljnost, disciplina i odgovornost bili su dostatni za pariranje domaćinu, koji jednostavno nije mogao pojačati taj ritam, niti pronaći “rupe” u defenzivnom bloku Zagrepčana. Betis je izgledao anemično, nemoćno i jalovo, ali gotovo je jednako takav bio i prije nekoliko dana u Cadizu, pa je ipak sigurno pobijedio 2:0.

Dakle, nešto se tu pitalo i hrvatskog prvaka, igrao je Betis onoliko koliko mu je Dinamo dopustio! A dopustio mu je i prepustio vrlo malo, osim prilike Fekira u 5. minuti, sve su ostale opasnosti ispred sigurnog Nevistića domaćini kreirali nakon prekida. I da je u igri Plavih bilo više jednostavnih rješenja i brzih izlazaka u protunapade nakon okomitih dodavanja, bez “carinjenja” lopte na sredini, mogao je vratar Betisa, Rui Silva, biti “na streljani”.

Dinamo je, eto, opet udahnuo optimizam, igrači su pokazali da im je itekako stalo do dobroga rezultata. A to je, u cijeloj ovoj priči, možda i najvažnije, taj probuđeni prkos gotovo otpisanog šampiona. I u toj se spoznaji zapravo krije i najveći dobitak velike pobjede u Sevilli...