Umjesto dubokog udaha optimizma uoči dvoboja s Ludogorecom, Dinamovi su se nogometaši iz Varaždina vratili malodušni i razočarani. Još jedna izvedba koja nije bila na očekivanoj razini ovaj put je bila i kažnjena, domaćin je dohvatio veliki bod i oteo Plavima dva, odigravši neodlučeno 1:1.
Gledajući statistiku, naizgled nema previše razloga za zabrinutost. Dinamo nije izgubio utakmicu gotovo četiri mjeseca, od 0:1 posrtaja na Poljudu 20. travnja, protiv Hajduka u prošlom prvenstvu. Tada je na klupu Plavih sjeo Ante Čačić i nanizao 19 utakmica bez poraza, ostvarivši 15 pobjeda i četiri remija. Osvojio je naslov prvaka i Superkup, uspješno je preskočio Škupi, te se iz bugarskog Razgrada vratio s velikih 2:1, rezultatom koji otvara vrata doigravanja za Ligu prvaka.
Vrč je napuknuo
I kad bismo, je li, sudili isključivo po tim statističkim podacima, maksimirska bi stvarnost bila idilična. Ali, nije tako. Razložno nije tako jer statistika je, načelno, “gospođica lažljivica”, posebno u nogometu. Dinamova igra ne zaslužuje pljesak, Dinamova igra ne ulijeva povjerenje, no rezultat je dosad pokrivao sve slabosti. Opravdano, budući da je rezultat uvijek, baš uvijek, na kraju svake priče jedino mjerilo uspješnosti. Ali, kad izostane rezultat, onda se postavljaju i brojni upiti...
Vrč ide na vodu dok ne pukne. A u Varaždinu je maksimirski vrč “napuknuo” i u svakom je slučaju bolje da se to dogodilo u petak, nego u utorak s Ludogorecom. I u ova dva dana Čačić mora presjeći neke stvari, mora čvrsto odlučiti o nekim potankostima i stati iza tih odluka. Jasno je da je u ovakvim situacijama trener prvi na udaru, propituje se sve i svašta, međutim, kad se sve zbroji i oduzme, ne igra trener, nego igrači.
Na treneru je da te igrače posloži na prava mjesta i u pravu formaciju, a Čačić je to u većini slučajeva dobro radio (posebno krajem prošle sezone), ali i on je gdjekad “lutao” i iskazivao nesigurnost u donošenju odluka. No, pravo je pitanje u kakvoj su formi Dinamovi ključni igrači, zvijezde od kojih se najviše i očekuje, posebno u dvobojima poput dolazećeg s Bugarima?
Vratar Dominik Livaković loše je ušao u sezonu, imao je dvije nevjerojatne pogreške (drugi pogodak Škupija u Zagrebu, te pogodak Ludogoreca), pogreške na kakve nema pravo čuvar mreže njegove klase. Godinama živimo s Livakovićevim lošim ispucavanjima i problemima kad mu je lopta u nogama, no sve je to uvijek “ispeglao” sjajnim obranama. Nadajmo se da su “kiksevi” iza njega, odlično je branio u drugom poluvremenu u Razgradu, kao i u Varaždinu, a Dinamu će u utorak opet trebati pravi, reprezentativni Livaković.
Velika očekivanja
Velika je enigma, ne samo za Čačića, Luka Ivanušec. Operacija trbušnog zida ostavila je traga i nikako ne može pronaći pravu formu. No, od njega se možda i previše očekuje, traži se da bude organizator igre, čovjek oko kojeg se “vrti igra”, distributer pravih lopta napadačima. A on to nije, to je bio, i jest, Lovro Majer. Ivanušec je najjači kad silovito krene u prodor “jedan na jednoga”, kad ima prostora za eksplozivni start, kad s boka uđe u sredinu i ubacuje se između suparničkih obrambenih linija. Ove je sezone odigrao dobro samo drugo poluvrijeme s Hajdukom...
Mislav Oršić je čovjek u kojega se Dinamovi navijači najviše uzdaju, ljubimac je tribina, najbolji klupski europski strijelac u povijesti. No, i on je trenutačno daleko od željene forme, očito je i sam svjestan toga, kazuje to gdjekad neuobičajena nervoza i ljutnja na suigrače tijekom utakmica. Inače (pre)mirni maksimirski dečko iskazuje nezadovoljstvo i to je u nekim trenucima čak i dobro jer jasno pokazuje da mu je još kako stalo do dobre igre, pogodaka, pobjeda... Oršićevo (golgetersko) “buđenje” protiv Ludogoreca bio bi najljepši poklon Dinamovim navijačima.
Možemo samo zamisliti što se sve vrti u glavi Josipa Drmića. Doveden je kao veliko pojačanje, o njemu su lani govorili golovi, bio je drugi strijelac prvenstva... A već nakon prvih maksimirskih dana počeli su upiti “mogu li Petković i Drmić zajedno igrati”? Odmah su se, eto, dale naslutiti “nevolje u raju”. Drmić je dosad šutke i profesionalno brodio pokraj svih Scila i Haribdi, iako se nerijetko, sjedajući na klupu, zapitao “pa što se to događa”? Kad je ulazio u igru, davao je sve od sebe, zabio je tri pogotka, iako pati, jer Dinamova igra desetak godina (od dolaska Soudanija i Fernandesa) ne traži centarfora dubinskim loptama. A Drmić živi od dubine... K tome, tu je i taj umjetno stvoreni problem o “zajedničkom (ne)igranju s Petkovićem” i sve je to zacijelo uzdrmalo Drmićevu psihu i okrhnulo mu samopouzdanje.
Iritirani navijači
Nitko i nikad, baš nitko i nikad, nije u Dinamu dobio toliko prilika za povratak u formu poput Brune Petkovića, niti su treneri imali toliko strpljenja i trpjeli ono što se zapravo i ne bi smjelo trpjeti. I ta Dinamova agonija s Petkovićem traje i traje, u posljednjih godinu dana odigrao je tek tri-četiri dobre utakmice. Malo, premalo. Došli smo čak do situacije da kad odigra solidnu utakmicu, mediji vrište: “Vratio se onaj pravi Petković”! Do prve sljedeće utakmice...
Međutim, koji god trener da dođe, vjeruje u njegov povratak, suicidalno se nada da će opet biti ono što je bio prije tri-četiri godine. I nitko to još nije dočekao. I da razjasnimo tu dvojbu mogu li Petković i Drmić igrati zajedno?
Kad dobro igraju, onda su, naravno, dobitak za svaku momčad i jasno je da mogu igrati zajedno! Ali, s ovakvim Petkovićem nitko ne može “zajedno” igrati. Više nema moć, ne može osvojiti i sačuvati loptu, a kad je ima, olako je gubi i potom, a to je najgore, djeluje nezainteresirano i govorom tijela iritira Dinamova navijača.
Pa zašto je to tako, zašto to više nije “onaj Bruno” koji nas je oduševljavao svojim minijaturama i razarao europske suparničke obrane? Jedan je veliki trener znao u ovakvim situacijama reći: - Nije “gladan”, više nije “gladan”.
Ni dobrih igara, ni pobjeda, ni trofeja, ni novca...