Dinamov trener Mario Kovačević završio je turbulentnu godinu na čelu hrvatske lige i s realnom šansom da prođe prvi krug Europske lige. Nakon sjajnih trenutaka na klupi Slaven Belupa, ljetos je doživio veliku čast što ga je Zvonimir Boban nazvao i ustoličio na maksimirsku klupu, a tijekom listopada došla je i kriza kada su neki zazivali njegov odlazak. Pa i bojkot konferencija za medije.
O svemu tome Kovačević je govorio u blagdanskom okruženju, a osim što je naglasio kako mu Boban ne slaže momčad, kako bi Dinamo s Lilleom i Betisom bolje prošao da se igralo sada nego u trenucima dok je njegova momčad bila u krizi, u intervjuu za Večernji list detaljno je opisao svoje odrastanje u ratnom Sarajevu.
- Rodio sam se u skromnoj obitelji u Doljanima, selu 10 kilometara od Jablanice. Prvi klub mi je bio Turbina iz Jablanice, tamo sam igrao s kasnijom legendom Bayerna Hasanom Salihamidžićem, a njegov otac bio nam je trener. Nas dvojica smo odskakali po kvaliteti u tim prvim danima bavljenja nogometom. Kad sam imao 11 godina, obitelj se preselila u Sarajevo. Otac je tamo dobio posao, bio je klesar, kamenorezac. Roditelji su se odlučili na preseljenje u Sarajevo kako bi nas mogli lakše školovati. Nije mi bilo lako, ni meni ni starijoj sestri ni mlađem bratu. Morali smo napustiti društvo u svom selu i doći u velik, nepoznat grad. Sjećam se da smo prvih mjesec dana samo plakali. Ali sad sam zahvalan roditeljima što smo se preselili i što su nam tako omogućili neke stvari. Kad smo te 1986. došli u Sarajevo, tamo sam nastavio trenirati nogomet, odnosno tamo sam shvatio da će nogomet biti moj život.
U Sarajevu je proživio rat.
– Tamo sam prošao sve, od pionira do seniora. Imao sam 16 godina kad sam počeo trenirati s prvom momčadi. U Sarajevu sam igrao s Borisom Živkovićem, koji je poslije napravio veliku karijeru, bio i kapetan Hrvatske… Sad mu i sina treniram. To je bilo najljepše razdoblje mog života. Nažalost, još sam završavao srednju školu i jednog jutra, mislim da je bio 6. travnja 1992. godine, krenule su barikade i rat, sve je nekako odjednom postalo tmurno... Bile su to dvije i pol jako teške godine, ali nismo se predavali. Koliko god smo se borili za život, ni u jednom trenutku nisam odustajao od nogometa. U Sarajevu smo trenirali u dvoranama, u školama, a poslije u Skenderiji. Održavali smo i ratne turnire. Prva dva, tri mjeseca kao igrači Sarajeva bili smo u hotelu Holiday Inn, zajedno s UNPROFOR-om. Mislili smo da će rat brzo proći te da ćemo nastaviti igrati. No bez obzira na to koliko je bilo teško, meni su to dani najvećeg ponosa. Ostala su zauvijek i ta najljepša ratna prijateljstva. Uspjeli smo sve to nekako preživjeti. Ne volim se prisjećati tih dana, bilo je teško, ali sam, hvala Bogu, uspio preživjeti. Nakon izlaska iz Sarajeva došao sam u Varaždin i poslije počeo igrati veliki nogomet. Htio sam ostati u Sarajevu nakon rata, ali tada ondje nisam mogao nastaviti igrati veliki nogomet. Sudbina je htjela da završim u Varaždinu.
O ratnim vremenima govori rijetko i teško mu je.
– Nas petero, otac, majka, starija sestra, mlađi brat i ja, živjeli smo u stanu od 35 kvadrata, a u to ratno vrijeme svakog smo jutra brojili metke u sobi. Živjeli smo u Briješću, dijelu Sarajeva koji je bio jako izložen poziciji iz koje su Srbi pucali po nama. Spavali smo u hodniku, jer tako nas je zid štitio od metaka. Ma, bilo je puno situacija u kojima smo zamalo poginuli. Jednom je granata udarila u stan, točno u mjesto na kojem sam ja minutu prije toga stajao... Urušio se zid, mama i brat su bili i ranjeni. Ali i tada sam išao na trening u Skenderiju, koja je bila najzaštićenija dvorana u gradu. Svakog sam dana iz svog stana pješice ili na prijateljevu biciklu putovao 11-12 kilometara do dvorane. Doslovno sam svakoga dana mogao poginuti na tom putu, ali nisam razmišljao o tome. Nas pet krene, jednog pogode. Sve te pogibije su nam postale normalne. Na putu do treninga često sam gledao ubijene ljude koji su stradali od snajperskih metaka. Da, izgubio sam puno prijatelja. Ni sam ne znam na koliko su mjesta snajperisti pucali dok sam odlazio na treninge. Hvala Bogu, bio sam brži, odnosno imao sam sreće. Bilo je situacija u kojima sam trčao, a pogodili bi čovjeka iza mene. Teško je prenijeti što smo sve kao obitelj prošli zajedno u ratu. Jedno je vrijeme situacija bila baš bezizlazna, nismo imali ni struje ni vode ni ogrjeva... Rat me očvrsnuo, shvatio sam da nema toga što čovjek ne može izdržati. Ne volim se prisjećati tog razdoblja, ali ono mi je najviše izgradilo karakter. Nakon što sam to preživio, na sve u životu mogu gledati pozitivno. Iako, katkad pomislim da je Dinamo možda zeznutiji od toga, haha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....