Noa Mikić svoju priliku čeka dobrih godinu dana. Na njegovoj poziciji desnog braniča naigralo se hrpa onih kojima ta pozicija po vokaciji ne pripada, a onda je prošlog vikenda protiv Varaždina napokon dobio priliku i hametice - oduševio.
Što također nije realno. Ali je jasan narativ - Dinamova javnost, naviknuta na projekte iz svoje škole, jedva ih čeka. U zadnjih par sezona pritom se stvorio svojevrsni vakuum, konačno, Mikić je prvi (!) klinac iz škole koji je zapravo ove sezone dobio priliku. Leon Jakirović još je čeka.
Uglavnom, Mikić je prema brojnim nogometnim aplikacijama, temeljenim na algoritmima, označen kao najlošiji igrač Dinama u Lilleu. Po nama ipak - nije. Veću krivnju, primjerice, trebaju preuzeti kapetan Mišić, cijela vezna linija sa Zajcom i Ljubičićem, a u tu rubriku "malina" svoje mjesto zaslužio je i trener Mario Kovačević.
Noa Mikić lani je bio opterećen Pierre-Gabrielom, pa Theophileom, došao je Valinčić, pokušavalo se s Lisicom, čak i Topićem, a ujedno se tražilo rješenje u vidu Tabinasa iz Vukovara. Takve stvari odaju manjak vjere. Mikić ju je odbio protiv Varaždina, time je zaradio priliku i protiv Lillea, a sve što se događalo neminovna je škola. Sazdana od, bez sumnje, ukidanja B-momčadi, Mamićeva bijega, lutanjem škole i vizije, koja se iz proizvodne pretvarala u rezultatsku...
No, Dinamo nema drugu strategiju, odnosno ne može je imati. Konačno, sjetimo se, Joško Gvardiol kriminalno je pogriješio u Budimpešti, da bi danas postao jedan od najboljih braniča na svijetu. U prijevodu: školu se ne može preskočiti...
Baš (i) zbog toga, Noa Mikić je dobitnik, jer ovakve će ga situacije jačati, stvarati, pripremiti za ono što ga možda jednom čeka. Taj detalj, zaboravljen u Maksimiru ne od danas ili jučer, što bez argumenata ističu kritičari, koji su i sami bili dio Dinamove kreativne stvarnosti, treba opet osvijestiti. Mikić, pa i Jakirović ovakve situacije trebali su proći već - "jučer". Da jesu, onda bi danas izgledali drugačije. I oni, i Dinamo.
Ne, ovakav Lille protiv ovakvog Dinama ne bi pao, ali bi ti igrači igrali sa svjedodžbama u džepu. Bobanova ideja u osnovi ima školu, zato je stigao i Capellas, kao ideolog novog Dinama, no vrijeme nema namjeru pričekati viziju. Ako pritom igrača ima. Barem za priliku i evaluaciju. Mikić je egzemplar nečega čega dugo nema; sjetimo se, kod Ante Čačića Martin Baturina, sa 20 godina, odigrao je u Ligi prvaka ukupno - dvadesetak minuta...
Proizvodnja je, dakle, stala odavno. Proizvodnja koja nema alternativu. Noa Mikić podsjetio je sve na tu zapravo jednostavnu istinu. Da, B-momčadi itekako bi olakšale proces, no bez njih, zasad, ta činjenica ne smije biti alibi. Vjeruj, daj priliku, izdrži. To je put kojim se stvaraju igrači.
- Mislim da našim klincima baš to nedostaje: izlazak iz komforne zone. Ne da bildaš brojke i ego, već da se susretneš s nečim drugim, naučiš se porazima, drugačijim pogledima - više su mi puta govorili igrači koji su dominaciju Dinama zamijenili drugačijim nogometnim životima.
Ne znamo, zaključno, je li Mikić taj, ali znamo samo jedno: ovaj put nema alternativu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....