Na sam dan utakmice, ujutro u 10.30, uvijek smo imali sastanak i trener je objavio momčad koja će početi. Sjećam se kao danas, do mene je sjedio moj kum Marijan Novak, a ja nisam ni bio svjestan kad mi je rekao: Čera, pa ti igraš! Veli, evo sada te je trener pročitao. I sad se naježim. Onda ti se još posreći da na jednoj takvoj velikoj utakmici, u finalu, zabiješ gol! To je nešto neopisivo, fantastično, ozario bi se od sreće Marijan Čerček svaki put kada bi životni film odvrtio na početak karijere. Čerček je umro u srijedu, na Staru godinu, nepuna dva mjeseca nakon odlaska drugog legendarnog dinamovca Rudija Belina.
Tog 30. kolovoza 1967. godine, na dan zagrebačkog finala s Leeds Unitedom, Marijan Čerček bio bi počašćen već kad bi ga zadužili da bude nosač torbe Slavenu Zambati ili batler Rudiju Belinu. Imao je samo 18 godina i još nije stigao pošteno osvijestiti činjenicu da kao Dinamov prvotimac dijeli svlačionicu s nekim živućim klupskim legendama, vlastitim idolima i nogometnim ‘džombama‘ koje su i četiri godine ranije igrale finale tog istog Kupa velesajamskih gradova (plavi su tada poraženi protiv Valencije), dok je on još u omladinskoj školi radio kolačiće od blata snivajući o velikoj karijeri. A onda mu se svijet preko noći okrenuo pod nogama. Ivica Horvat je uoči finala preuzeo prvu momčad iz ruku Branka Zebeca. Igrom slučaja Horvat je dva mjeseca ranije bio pomoćni trener Eintrachta, kojeg su plavi nakon 0:3 poraza u Frankfurtu pred svojom publikom pomeli sa 4:0.
Kako je reagirao mladi Čerček saznavši da već na startu seniorske karijere igra finale velikog natjecanja i to kao - starter? Zbrojio se u trenu, istrčao samouvjereno pred 35 tisuća navijača i trasirao put prema europskom trofeju. Premda jedan od nižih na igralištu, visok 168 centimetara, Čerček je pred kraj prvog poluvremena izronio iz trave i vinuo se iznad Leedsove gromade od 190 centimetara pa glavom pospremio loptu u mrežu za Dinamovo vodstvo.
Pothvat nadmašuje običan alpinistički uspon ako znate da se gromada zvala Jack Charlton, engleski reprezentativac koji je te 1967. u domovini proglašen za nogometaša godine (brat slavnijeg Bobbyja cijelu je karijeru proveo u Leedsu, za reprezentaciju je upisao 35 nastupa). Kakvih četrdesetak godina poslije Leo Messi će za mlađe generacije rekreirati ovaj neobičan Čerčekov uspon, kada se u finalu Lige prvaka uzvere nevidljivim ljestvama iznad trojice nebodera, Ferdinanda, Vidića i O‘Shea, te udarcem glavom matira vratara Man Uniteda...
Krasnodar Rora je u drugom poluvremenu ovjerio pobjedu drugim pogotkom, a onda su tjedan dana poslije dvojica strijelaca zajedno sa suigračima na Elland Roadu izdržali opsadu vlastitog šesnaesterca i ljutu Leedsovu kanonadu (završilo je 0:0). I svoj drugi trofej s plavima Čerček je osvojio u dvostrukom finalnom aranžmanu: radilo se o jugoslavenskom kupu, Dinamo je nadvisio Hajduk, ali zahvaljujući tada važećim pravilima to se dogodilo tek u reprizi finala budući da je prvi pokušaj u Beogradu završio 3:3 remijem. U drugom naletu Dinamo je pobijedio 3:0.
Eksplozivan, prodoran i jednostavan u igri, Čerček se brzo ustalio u momčadi na mjestu krilnog napadača, iako je prema potrebi mogao pokriti i ostale ofenzivne pozicije na terenu. Već na ulasku u svoje dvadesete u riznici je imao pospremljene trofeje, a za pojasom držao neke važne klupske skalpove.
U retrovizoru karijere Čerček je sa zadovoljstvom isticao utakmice s Crvenom zvezdom i Vojvodinom kada su ga novinari u izvještajima častili ‘desetkama‘, a kroničari su s druge strane često iz naftalina izvlačili njegovu spektakularnu predstavu protiv Slovana iz Bratislave s jeseni 1969. godine. Slovan je bio branitelj naslova u Kupu pobjednika kupova, nekoliko mjeseci ranije u finalu je pobijedio Barcelonu, a onda ga je u Maksimiru poklopio plavi cunami. Završilo je 3:0 za Dinamo, a u novinskim je naslovima "briljantni Čerček pomutio pamet braniču Mutkoviču". U nastavku ove europske kampanje Dinamo je u 2. kolu eliminirao Olympique Marseille te na proljeće u kratkim rukavima završio putovanje porazom protiv Schalkea.
Dvije briljantne sezone pod Horvatovim vodstvom preporučile su Čerčeka izborniku državne reprezentacije Rajku Mitiću. Čerček je debitirao za Jugoslaviju u prijateljskoj utakmici sa Sovjetskim Savezom, kao prvotimac u društvu klupskih suigrača Belina i Branka Gračanina i suigrač tada već proslavljenog Dragana Džajića. Nakon uvjerljivog poraza (1:3) nije dočekao novu priliku, ali je zato izrastao u standardnog Dinamova igrača.
Plavu obitelj, gdje je nogometno prohodao, Čerček je napustio 1975. godine nakon 226 natjecateljskih utakmica i 35 golova. S bogatom karijerom iza sebe, ali premlad za odlazak u inozemstvo, Čerček je novi izazov pronašao nekoliko kilometara zapadnije, u Kranjčevićevoj ulici. Za NK Zagreb igrao je od 1975. do 1982. godine. Svih 14 sezona profi karijere odradio je u klubovima iz rodnog grada, a po umirovljenju je izvjesno vrijeme radio u školi Hitrec-Kacian.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....