Gledajući iz današnjeg kuta jedino “iznenađenje” jest da je prošlo već 13 godina od njegova debija u Dinamu. Da je tom prilikom, 2010. godine, protiv Hrvatskog dragovoljca s Vahidom Halilhodžićem na klupi, dano naslutiti ono što se potom događalo, bilo je jasno svakom pismenijem nogometnom promatraču. Istina je da je pomalo dekadentna kovanica “projekt kluba” češće pokazivala svoje pravo lice (neuspješnost), ali je ostala u sjeni isticanja njegove uspješnosti. Kao što je činjenica da je vrlo često njen okvir u njegovu slučaju doprinosio nelogičnom umanjivanju velikih mu potencijala...
Kad se Mateo Kovačić uprizorio u Dinamovoj prvoj postavi moglo se vidjeti nekoliko faktora dimenzije tog potencijala. Bio je izrazito hitar s loptom, lakonog i dobro tehnički potkovan. To su odlike koje su u trećem mileniju usmjeravale selekcije igrača na svim razinama nogometa.
U kojem je ključno imati tehničko znanje, a onda se potencijali i razredi napredovanja definiraju temeljem motorike i hitrine trka, ali i razmišljanja. Dakle, bilo je prilično jednostavno zaključiti prije 13 godina da će Mateo Kovačić postati internacionalno značajna vrijednost. Ono što je bilo kompliciranije predvidjeti to je visina tog dosega. Jer prije 13 godina, koje su zbilja proletjele, Kovačić je bio dječak, koji ima velike potencijale za nogomet. Što je, kazali bi najmudriji stručnjaci među velikim trenerima, tek 15-20 % potrebnog okvira da se postane veliki igrač.
Prvi puta nakon devet, skoro deset godina i ranog odlaska u inozemstvo (siječanj 2013. u Inter) Mateo Kovačić se vraća u Maksimir kao suparnik Dinama. Devet godina kasnije to je zreo muškarac, s obitelji, roditelj te veliki igrač. Jer samo tako se može definirati čovjek koji je u šest godina inozemne karijere uspio zaslužiti pozive tri među najvažnijim svjetskih klubova, Intera, Real Madrida i Chelseaja. Tri prvaka Europe, svijeta, nacionalni lideri i, svaki u određenoj eri, predvodnici epoha u nogometnom i statusnom kontekstu...
Mateo Kovačić je upravo zbog velikog odjeka njegovih početaka, vremenom imao nezasluženo i nelogično manji odjek velikih mu uspjeha. Kao da je teret kovanice “projekt” tlačio realnu kritiku njegovih dosega. Kao da je teret pretjeranog veličanja njegovih potencijala u HNL stvarnosti zamutilo stvarne velike domete u europskoj eliti. U domaćim okvirima Kovačić je imao i jedan paradoksalni teret. Njegova je priča tekla usporedo s najblistavijom nogometnom pričom u povijesti Hrvatske, one Luke Modrića. I kako to obično biva, svako komplimentiranje uspjesima Realove desetke, u klubu i reprezentaciji, bilo je kao podizanje kriterija vrednovanja Kovačićevih prezentacija. U pravilu negativnog prizvuka. U nas to tako ide. Kao u slučaju novog velikog potencijala, Martina Baturine, koji je već “isti ako ne i bolji Modrić”, iako je pred njim još dugi put definiranja potencijala u vrijednost. Pretjerivanje je dio javne kulture u Hrvatskoj...
Mateo Kovačić se vraća u Maksimiru u plavom dresu Chelseaja. Gdje je, poglavito u eri Thomasa Tuchela napravio veliki tehničko-taktički i statusni iskorak. Treba li se tome čuditi, ili tretirati kao oni koji dosta cinično kažu “napokon nešto igra”? Krenimo od činjenice da je Kovačić u sedam godina inozemstva ostvario čak 14 Top trofeja. Bio je prvak Europe i svijeta, prvak Španjolske, osvajao superkupove kontinenta i Španjolske, a počastio se i naslovom pobjednika Eurolige. Snaga njegovih dosega je što su se “ponovili” u dva različita kluba, a možemo kazati u dva različita statusa. U Realu je bio dio rostera, u Chelsea je prerastao u red ključnih igrača...
U kontekstu stereotipnog tretmana njegove karijere postoji jedan jako važan “detalj”. Kad je Luka Modrić stigao u Real, točno prije deset godina, imao je “samo” pet trofeja s Dinamom. Prvi je uspjeh upisao s Madriđanima odmah u startu 2012. godine (Superkup protiv Barcelone) i s 27 godina krenuo u senzacionalnu berbu momčadskih i individualnih trofeja. S 27 godina Kovačić je imao u riznici već 14 elitnih trofeja! To naravno ne znači da će naposljetku biti bolji od Modrića (21 trofej), ali zašto bi se uopće nastavilo nelogično stalno uspoređivati dva igrača koji su, već duži niz godina, ponajbolji prijatelji. Od dana kada je dijete u školi Dinama sretno pozirao svom uzoru i već afirmiranom igraču, Kovačić je evoluirao u velikog igrača koji je zajedno uz Modrića doživio praktično najveću počast karijere, a to je ostvarenje finala Svjetskog prvenstva s “malom” Hrvatskom...
Mateo Kovačić i Luka Modrić su različiti vezni igrači i kao takvi se idealno nadopunjuju. Hrvatska je sretna što ima i trećeg asa drugačijeg profila, Marcela Brozovića, pa se realno može takva vezna linija tretirati kao jedna od najkvalitetnijih u svjetskoj reprezentativnoj panorami. I što je zanimljiva priča za sve stručne pobornike “agresivnih divova”, trio vezista Vatrenih su “normalne građe” i tehničkog pristupa nogometa...
Kovačić je u Chelseaju definirao svoj status srednjeg veznog igrača, gdje objektivno pruža najbolje od sebe. Ta pozicija znači da može odigrati na visokoj razini kao šestica (bolje u paru), ali da će se takvim dimenzijama uspješnosti pokazati i kao box to box vezist. U obje varijante dolazi do izražaja njegova hitrina s loptom, uslijed čega donosi dvije važne opcije za momčadske igre. Prvo (kao šestica pogotovo) može probiti prvu liniju suparničkog presinga, kako prodorom tako i okomitim dodavanjem između linija. Drugo, Kovačić s loptom može u prodoru proći srednju liniju suparnika i brzo defenzivnu akciju pretvoriti u završnicu. S hitrinom koja ga krasi, ali i iskustvom te tehničko-taktičkim znanjima stečenim u Italiji, Španjolskoj i Engleskoj, Kovačić se razvio u igrača koji sjajno odrađuje defenzivnu tranziciju. Ono što na putu etabliranja karijere nije uspio podignuti na višu razinu to je kvaliteta završnice. Još je nejasno jesu li njegovi manjkavi šutovi posljedica tehničkog limita ili nedovoljne odlučnosti. Postigao je neke fantastične pogotke s distance, pa to jača dvojbu zašto ne ostvaruje kontinuitet. Ono što može još poboljšati, i poželjno je da to učini čim prije, to je ubrzanje odluke u završnoj trećini terena. Kod Kovačića nam se čini da je ta manjkavost posljedica upravo pristupa neodlučnosti, a ne tehničkog pitanja vizije i završnog pasa...
Prvi dvoboj “na drugoj strani” u Maksimiru bit će prilika da Dinamova publika decentno pozdravi jednog od najboljih igrača klupske povijesti, kako to i zaslužuje. Jer Mateo Kovačić se, uz igre, vrhunskim pokazao i u svojim ponašanjima...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....