Da je Dinamo snažan kao klub i da posljedično ima takav roster, da se razumjeti iz luksuza kojeg si može priuštiti. Naravno, luksuza prioritetno u standardu HNL-a...
Modri imaju Brunu Petkovića, po nama tehnički i taktički najboljeg centarfora Hrvatske, ali po učinku nejasno diskontinuiranog igrača. Uz njega drugi srednji napadači, Andrić i Jurić, ipak nisu mogli doći do izražaja. Dinamo je zato doveo Josipa Drmića, Švicarca koji je u 55 nastupa za Rijeku postigao 32 pogotka uz pet asistencija. Činjenica da je bez odštete, ukazuje na dobar ulov Modrih.
Moglo je i bez toga
Kao i uvijek, kada imate dva “naslovna” napadača, stvara se problematična situacija njihova korištenja. Tako sada egzistira rasprava trebaju li igrati obojica ili samo jedan. Naposljetku, je li bolje da krene Petković ili Drmić, odnosno, zašto jedan ili drugi...
Naš je dojam da se ta problematičnost nije trebala niti razviti. Prije svega zato što je trebalo imati jasnije ideje zbog čega se dovodi Drmića. Je li to zato što bi Petković mogao biti prodan, ili zato da ga konkurencija dodatno motivira, ili možda zato da postoji nužna razina alternative na devetki? Ili je stvar možda u logičnijoj tezi da ta dva igrača pružaju različite potencijale?
Dosta pitanja i više dilema. U temeljnom smislu, Bruno Petković je četiri godine jako važan igrač Dinama, s kojim se iskoračilo u Europi, osvajalo domaće trofeje. To su činjenice neovisno o njegovim usponima i padovima forme. Zašto Petković nije u dužem razdoblju u boljoj i postojanijoj formi morali bi se pitati, prije svega, klub i struka jer taj momak ili nešto bitno krivo radi (rad i ponašanje), ili klub i struka nešto opako griješe (kalkulacije za transfer, odveć popuštanja ili krivo korištenje). Nakon četiri vrlo intenzivne godine moguće je došlo do zasićenja, na obje strane, ali i ta se faza može prelomiti i to jasnim stavom kluba što kani s njim ili igračevim stavom što hoće dalje s karijerom. Bruno Petković ne može biti igrač “na čekanju”. Josip Drmić je tri godine stariji (30) i navikao je biti u prvom planu. Tada daje najviše. Drmić nije igrač koji će biti uvijek spreman na klupi da kao alternativa odmah ispuni očekivanja.
Što možemo u tom dualizmu spoznati kroz statistiku? Unutar HNL-a oba imaju vrlo dobre statistike. Drmić 30 golova u 50 nastupa, uz 6 asistencija, a Petković 32 golova i 29 asistencija u 108 nastupa. Drmić je efikasniji u ligi, ali je Petković uspješniji u euroutakmicama. Dok je Drmić u 26 nastupa u Europi postigao 1 gol (2 asistencije), Petković je u 51 nastupu poentirao 16 puta, uz 9 asistencija. Kao što se može nazrijeti, Drmić je verziraniji kao realizator, dok je Petković svestraniji. To nas upućuje na različitost tih devetki. Drmić ovisi o igri momčadi, dok Petković utječe na igru momčadi. Uzimajući navedeno u obzir, bliži smo uvjerenju da je korištenje jednog ili drugog napadača ovisno o igri koju želi složiti Dinamov trener. Treba li realizatora u špici ili devetku koja i druge razigrava. Hoće li stalno visoko napadati i treba napadača da realizira akcije momčadi ili će se bazirati na tranziciju, pa uz centarfora koji će se spuštati između linija razigravati ubacivanja bočnih igrača iza leđa suparničke posljednje linije...
Gubitak identiteta
Pogotovo u Europi, čini nam se neuravnotežena formacija s Drmićem i Petkovićem. Prije svega zato što ne možete igrati dvije taktičke ideje istovremeno, a kao drugo to je više statički (pozicijski) napad, uslijed čega gubite na hitrini (bokovi) i kompaktnosti veznog reda. Ideje o tome da je Petković skoro pa desetka jedan je od razloga što je taj igrač izgubio na formi i identitetu. Ta je zabluda potrebna samo onima koji žele kompromisno ugurati u postavu dva centarfora ili nemaju ideju kako Petkovića vratiti u formu koja ga je dovela do reprezentacije. Kao centarfora, a ne veznog igrača...