Ante Čačić je o igranju u skupini Lige prvaka za trenera neobično iskreno rekao:
"To će biti patnja."
Liga prvaka je golemo veselje, Dinamov trener sa suzama u očima govorio je o silnom ponosu, ali utakmica s Bodo/Glimtom pokazala je zašto bi Čačić mogao biti u pravu da će to biti patnja. Iako se nada drugačijem scenariju.
Modri su apsolutno napravili veliki posao, sportski i financijski, vratili su Zagreb na najprestižniju nogometu kartu, u elitu koju Dinamo zaslužuje ali Grad Zagreb je ne zaslužuje čemu je dovoljan dokaz izgled i stanje stadiona na kojem hrvatski prvak igra. Nakon šokova i straha navijači plavih slavili su duboko u noć, a niti Fortuna nije zaboravila Antu... Kad je počela otkucavati 116. minuta vrtjelo mi se po glavi - što će biti sad? Bližila se zlokobna 117. u kojoj je Čačić pokleknuo u Lensu 2016. u osmini finala Eura s Portugalom, kad je Hrvatska bila u napadu i iz kontre, i to tako što prvi šuter Ronaldo nije zabio jer je vratar Subašić obranio, primila pogodak od Quaresme. I ispala. Što ako se ponovi, stresao sam se. Kad ono, 117. minuta, Dinamo odigrava brzu akciju, Emreli kao Ronaldo ne zabija, Haikin kao Subašić odbija, a Drmić poput Quaresme poentira. Što ti je sudbina! Fortuna je na Antu mislila šest godina i sve mu vratila. Na gotovo isti način. Poetska pravda.
Kakvu je Dinamo utakmicu odigrao pomoć s neba pokazala se kao najjači adut, uz limitirano trajanje norveškog stroja koji je izgleda bio programiran samo na 90 minuta jer se potom ugasio. Zato će Liga prvaka doista biti patnja, ako se u njoj budu ponavljala ovakva izdanja. Fantastično je što su Modri po svim pitanjima učinili vrhunsku stvar, od prestiža i rejtinga hrvatskog nogometa, od iskustva koje će steći mlađi igrači do nagrade iz UEFA-ina fonda solidarnosti za svakog od devet ostalih aktera HNL-a po otprilike pola milijuna eura, no da bi Dinamo u Ligi prvaka uživao, da bi navijači s guštom pohodili stadione, maksimirski i gostujuće, mora biti konkurentan. Protiv najjačih barem koliko-toliko, da ostavi ozbiljan dojam, ali i pokuša se boriti za treće mjesto i nastavak u Europskoj ligi. Budu li kanta za napucavanje kao pod Čačićem 2012. godine tada će doista Liga prvaka iz sreće ponovno prerasti u frustracije.
Zašto je Dinamo tako teško prošao Bodo/Glimt, kako to da je ekipa koja po transfermarktu vrijedi manje nego samo dva plava igrača Mislav Oršić i Luka Ivanušec u drugom poluvremenu djeluje kao Manchester City. Razloge smo vidjeli i protiv Škupija i Ludogoreca, kad je rezultat pokrio nedostatak igre. No, što je rival jači to ide sve teže. Dinamo je imao nadahnutog i ponovno odličnog Brunu Petkovića, majstora Martina Baturinu, strijelca Mislava Oršića, u produžecima ubojitog Josipa Drmića, raspoloženog Petra Bočkaja i igrače koji su pokazali karakter, zato je slavio, zbog individualne klase. Međutim, mučio se i visio o niti jer je Bodo/Glimt moćniji kao momčad, uigraniji, sa jasnim shemama, na njemu se sjajno vidi dugogodišnji rad pravog trenera što je očito Kjetil Knutsen. To je ono što Dinamo nema, kontinuitet kvalitetne struke. Takvi automatizmi ne postižu se preko noći...
Kad bi ove srijede na Maksimiru bila Barcelona i tako sakrila loptu, većina komentatora bi kazali - brži su, igraju u puno jačoj ligi, selekcionirani su na taj način, klase se koje vrijede 50 ili 100 milijuna eura i logično je da Dinamo bude inferioran, zbijen u mišju rupu, ne može se s njima nositi cijeli susret. No, to nije bila Barcelona, to nisu bili igrači iz jače lige, skupi i selekcionirati za 50 ili 100 milijuna eura, to je bio Bodo/Glimt koji je po transfermarktu cijeli procijenjen na 17,8 milijuna eura i sve je to napravio Dinamu. To je premoć kolektivne izvedbe te jasne ideje igre nad ekipom koja improvizira, a konačan ishod je rezultat kvalitete igrača kakve oni ne posjeduju.
Bodo/Glimt je ponovno pretrčao deset kilometara više, a Dinamovi igrači su padali s nogu. Norvežani su cijelo vrijeme igrali svoje, na način na koji su navikli, ali trkački tempo im je bio iznadprosječan, zato im je u produžetku pala snaga. Dinamo je puno energije uložio da bi ih blokirao, i stopere, što je bilo bitno da se ne razmašu, i veznjake da ne ulaze u međuprostor, i krila, a kad je imao loptu držao je pasivan posjed ili težio brzim akcijama uz tek povremene nešto duže napade. Veći angažman u igri bez lopte jače troši. Jedan od ključnih događaja bio je izlazak Baturine u 60. minuti, za kojeg trener kaže da je bio prinudan. Bez njega Modri se dugo nisu mogli nadati...
Dinamo je kvalitetno skautirao Norvežane i postavio ispravnu strategiju u obrani, iako je imao propuste u izvedbi, ali kad je trebao igrati u velikim dijelovima utakmice nije ga bilo, što je olakšalo gostima da stalno pritišću. I neke Čačićeve zamjene mogle bi pod povećalo, ali to sada više nije važno. Bitni su pobjeda, plasman u skupinu i pouke da se za Ligi prvaka mora posložiti bolja igra jer u protivnom mogli bi se provesti kao žaba pod tenkom. Premda je za velike iskorake premalo vremena. Koliko je ekipa fizički spremna, to još jedno pitanje. Ne mogu se vaditi na ritam utakmica je Bodo/Glimt je puno duže u non-stop tempu. No, pogledajte ove brojke: Dinamo je pretrčao 147,4 kilometara, a Bodo/Glimt 157. To je puno. Lani na Euru Hrvatska je igrala produžetak sa Španjolskom. Vatreni su napravili tek 136,47 kilometara, a La Roja 147,86.
Modri su 2019. bili odlični ili vrlo dobri četiri kola u Ligi prvaka. Imali su pet bodova, pehom su ostali bez još dva što bi bilo dovoljno za drugo mjesto. U petom su pali protiv Atalante u Milanu. Za takvu razinu igre potrebna su i pojačanja na lijevom beku i u veznom redu. Ako postoje ambicije za nešto više. No, po viđenom od Dinama u kvalifikacijama, odmah u startu moramo očekivanja spustiti na zemlju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....