Dinamo protiv Hajduka u nedjelju i onaj koji je istrčao u Londonu protiv West Hama, bile su to dvije sasvim različite momčadi. Kao da je netko restartao videoigricu i onda u ponovnom pokušaju sve levele prošao iz prve, ne izgubivši nijedan život. Što se to, dakle, dogodilo s Dinamom u nekoliko dana, kako je "družina miševa" iz derbija postala "čopor lavova" u kolijevci nogometa i očitala lekciju Čekićarima? Nema, u ovom kontekstu, previše veze što je David Moyes na teren poslao pričuve i klince, jer poanta priče jest da je Dinamo odigrao odlično, da je pokazao sasvim drugačije lice od onoga protiv Hajduka i da bi za "onaj" Dinamo čak i ovakav West Ham bio previsoka prepreka.
"Preporod" je, saznajemo, počeo odmah nakon poraza od Hajduka. Još u svlačionici krenuo je razgovor, ozbiljan razgovor, igrača međusobno, ali i njih s članovima stožera i trenerom Kopićem. Raspravljali su zašto nisu fizički dovoljno spremni, zašto ne dišu kao "obitelj", iako stalno pričaju o zajedništvu, spominjali su se razni "klimavi" odnosi unutar momčadi, stožera i kluba, neki su važni igrači osjetili i povećano nepovjerenje, kao da su mnogi počeli sumnjati u njihove kvalitete. Najmanjim krivcem, pritom, svi smatraju Damira Krznara, on je bio, na neki način, kolateralna žrtva cijelog tog kolopleta, u takvim okolnostima nije uspio čvrsto držati uzde. I, ne treba raditi senzaciju od tog razgovora, nije to bilo ništa neobično, nije bilo teških riječi, sukoba ili sličnog, jednostavno, svi su shvatili da je taj poraz prekretnica, da je voda došla blizu grla i da je zadnji tren da se Dinamo opet uzdigne.
A onda se probudio i inat. Dalmatinci često spominju dišpet kao važno oružje na putu do pobjede, ovog puta Dinamov je saveznik bio - inat. Očito, utjecale su na Modre sve te priče nakon derbija kako je Dinamovo vrijeme prošlo i kako je ova momčad dala svoj maksimum, kako je Hajduk odjednom najveći favorit za naslov, pa onda Rijeka i Osijek... Pokrenule su ih sumnje da odjednom ništa više ne valjaju. Naravno, iako to javno mnogi neće reći, motivirao je Modre i Livajin "koncert" na aerodromu po dolasku iz Zagreba, a onda pogotovo i ona nepromišljena izjava Nikole Vlašića da želi, kao i svi u Hajduku, izbaciti Dinamo iz Europske lige. Sve to zajedno što se događalo od nedjelje do srijede, sve je to "prodrmalo" Dinamove igrače i dalo im snagu da u Londonu odigraju onakvu utakmicu i podsjete na svoja najbolja europska izdanja. Naravno, bilo bi nepravedno ne spomenuti Željka Kopića, ipak je on kao trener zaslužan za pobjedu, uspio je iskoristiti sve te detalje, spojiti ih u mozaik, pronaći idealnu momčad koja može tako odgovoriti teškom izazovu u teškom trenutku.
Zapravo, puno toga o tome kako je i zašto Dinamo u četiri dana pokazao dva suprotna lica, reći će reakcija Mislava Oršića nakon pogotka. Izašla je iz njega emocija, nešto je vikao, ne znamo kome, ali taj je uzvik otkrio određenu frustraciju čitave momčadi. I u njega se u zadnje vrijeme sumnjalo, svi su se pitali gdje je nestao onaj "stari" Orša, postavilo se već i pitanje treba li preseliti na klupu. Šutio je, trpio, a onda u Londonu pogodio u svom stilu, za pobjedu. Tako se, nekako, osjećala čitava momčad zadnjih tjedana.
Ova pobjeda teško može sama po sebi promijeniti i prebrisati baš sve probleme koji, očito, postoje u Maksimiru, no ona svakako može biti okidač i početak nekog novog pobjedničkog niza. U Londonu su Oršić, Ademi, Ivanušec, Ristovski, Livaković i društvo jasno poručili "još smo živi, nismo zaboravili igrati nogomet, ne otpisujte nas!".