Jedan od Dinamovih igrača od kojih se svakako više očekivalo ove sezone neprijeporno je napadač Josip Drmić (30). Ljetos je doveden kao veliko pojačanje, o njemu su lani glasno govorili golovi, bio je u dresu Rijeke drugi strijelac prvenstva. Međutim, u plavoj je majici njegov učinak znatno skromniji.
Brojke govore da je na 14 prvenstvenih utakmica postigao samo tri pogotka i imao dvije asistencije. U Kupu je dvaput bio strijelac, u kvalifikacijama za Ligu prvaka na pet je utakmica zabio dva gola i jednom je asistirao, a u skupini Lige prvaka nije zatresao suparničku mrežu.
No, u tim je utakmicama u skupini odigrao ukupno samo 84 minute, praktički je imao simboličnu minutažu, a u Salzburgu su ga centimetri dijelili od pogotka, VAR mu je zbog minimalnog zaleđa poništio krasan zgoditak. Nakon što nije iskoristio “zicer”...
Jasnije brojke
Najvrjedniji Drmićev pogodak svakako je bio u produžecima doigravanja za ulazak u LP protiv Boda u Zagrebu, kad je u 117. minuti zatresao norvešku mrežu i širom otvorio vrata plasmana u elitno klupsko europsko natjecanje. I mnogi su nakon te utakmice rekli kako je Drmić tim pogotkom isplatio i opravdao transfer...
Zanimljivo jest da je Drmić dosad samo dvaput ove sezone bio na travnjaku svih 90 minuta. U prvenstvu protiv Varaždina u Zagrebu u 3:1 pobjedi participirao je jednom asistencijom, a u Kupu je protiv Jarmine u 90 minuta postigao je dva pogotka u 4:0 pobjedi. I kad se potanko analizira tih 25 Drmićevih ovosezonskih nastupa, onda i taj skromniji učinak od očekivanog postaje jasniji...
K tome, već smo isticali kako je Dinamova igra u posljednjih desetak godina (od dolaska Soudanija i Fernandesa) građena na posve drukčijim temeljima od onih koji su idealni za napadača poput Drmića. Plavi veznjaci, naime, ne traže centarfora dubinskim loptama, a Drmić živi od dubine i okomitog dodavanja. Ni Ivanušec, ni Ademi, ni Mišić nemaju tu naviku odigravanja dubinskih lopta prema napadaču jer Dinamo dugo, do Drmićeva dolaska, nije imao napadača sličnih karakteristika.
Samo dvojica igrača u plavoj svlačionici imaju tu tendenciju traženja “špice” u dubini. Jedan je Baturina, koji također nije bio standardan, a drugi je – Bruno Petković! I odmah se, početkom sezone, javio upit “mogu li Petković i Drmić igrati zajedno”? Naravno da mogu. Kad dobro igraju. Onda su dobitak za svaku momčad. Međutim, u zahtjevnijim, europskim dvobojima u Ligi prvaka, Čačić je preferirao sastav s više radnih karakteristika jer bez obveznog trkački odrađenog dijela, nema ni mogućnosti za umjetničke izvedbe. I prednost je dobivao Petković...
Nije mu lako
Mogle su se već tada naslućivati “nevolje u raju”. Drmić je šutke, profesionalno i strpljivo čekao svoj trenutak, iako mu je situacija koju nije očekivao dolaskom u Maksimir zacijelo uzdrmala psihu i okrhnula mu samopouzdanje. Izdržao je do Salzburga, kad je, nakon 0:1 poraza, onako vruć, u vulkanu emocija, “štrajfao” trenera i “ispalio”:
- Trebali smo igrati hrabrije i otvorenije.
Bila je to izjava bez “ručne kočnice”, no brzo je shvatio da je pogriješio i dan poslije se ispričao. I potencijalni je “slučaj” brzo riješen, nisu ostali nikakvi “repovi” i takav je epilog zadržao mir u maksimirskoj svlačionici.
Iako je, dolaskom u Maksimir, Drmić vjerovao da će imati veću minutažu nego što je ima, to se nije dogodilo. Naravno da mu nije lako, očekivao je da će imati drukčiju, značajniju ulogu u momčadskim uspjesima, ali morao je prihvatiti ovu situaciju, biti strpljiv i davati svoj maksimum kad dobije priliku.
Očekivalo se više od Drmića, ali i on je svakako više očekivao. Međutim, nije razočarao, štoviše, pokazao je, unatoč skromnijoj minutaži od željene, da je Dinamovo pojačanje. I mora profesionalno odraditi još ove četiri jesenske utakmice, a onda će se, u zimskim pripremama, “karte ponovo promiješati”...