Anp/Alamy/Profimedia
UZLET ‘SAMURAJA‘

Velesila u stvaranju kojoj se okrenuo i Dinamo: ‘Potpuni su profesionalci, imaju posebne rituale‘

Dok će fizički slabije parirati konkurentima s drugih kontinenata, teško će ih se skinuti s mentalnog trona
Piše: Andro PolićObjavljeno: 15. siječanj 2024. 11:11

Dječak sa snom, prvi među jednakima i nepresušna inspiracija za buduće fantaziste. Nakon što je gotovo pola stoljeća terorizirao suparničke obrane, a u nogometni poziv djelomično usmjerio veličine poput Lionela Messija, Zinédinea Zidanea i Alessandra Del Piera, koje su istaknule njegovu ostavštinu prilikom njihova odrastanja, veličanstvenoj karijeri će poručiti - "sayonara". Doviđenja. Dok su udarne novogodišnje vijesti iz Japana bile rezervirane za jezive kadrove razornih potresa, ispod radara je prošla informacija o završetku kultnog serijala "Captain Tsubasa", čiji je zaštitni lik upravo on - Tsubasa Oozora. Fiktivni wunderkind, "desetka" plemenitog kova, čiju maštu golica fantazija o usponu na krov svijeta s "plavim samurajima".

Ideja je to koja bi donedavno bila plodno tlo eventualno za znanstveno-fantastični scenarij, ali koja se, posljednjih godina, sustavno i realno skicira u Zemlji izlazećeg sunca. Iako su "vatreni" u katarskoj pustinji preskočili Japance u borbi za četvrtfinale Mundijala, žilava družina bila je daleko od "mačjeg kašlja" za Dalićeve izabranike. Ujedno, škvadra je to koja je u nedjelju krenula u pohod na osvajanje Azije, gdje su u skupini kontinentalni turnir otvorili pobjedom protiv Vijetnama (4:2), a još ih čekaju sudari s Irakom i Indonezijom, koji bi, prema bookmakerima, trebali biti tek mršavi sparing-partneri za pumpanje japanskog samopouzdanja.

Osim i Petrović postavili temelje

O tome koliko su posvećeni nogometnom usponu, svjedoče nam i riječi Mihaela Mikića, bivšeg nogometaša Dinama, a danas pomoćnog trenera slovenskog Celja, koji je u Japanu proveo puno desetljeće igračke karijere.

- Apsolutno su "nabrijani". Sve osim prvog mjesta za njih bi bio neuspjeh. Pa pogledajte im samo prošlu kalendarsku godinu, odigrali su deset utakmica, u osam pobijedili, a izgubili su samo od Kolumbije u prijateljskoj utakmici (1:2 nap.a.). Svladali su Njemačku, Peru, Tursku i Kanadu, ozbiljne reprezentacije, a što je najbolje od svega, svima su zabili po četiri "komada" - rezimira nam popularni "Mika" na početku razgovora, dok promatra raspucanu napadačku seriju azijske reprezentacije.

image

Mihael Mikić u dresu Hiroshime

Toshifumi Kitamura/Afp/Profimedia

Paralelno s ubojitim učinkom, koji se ogleda kroz - gotovo nestvarnih - 49 postignutih pogodaka u posljednjih 11 utakmica - japanska reprezentacija u idućim će godinama i desetljećima stremiti prema finalizaciji basnoslovnog projekta. Predstavljen pod radnim naslovom "100-godišnja vizija", nogometni procvat Japana - čije plodove posljednjih mjeseci grabi i Dinamo, ulaskom na tamošnje tržište krilnih, odnosno bočnih igrača - prve je rezultate isporučio krajem prošlog stoljeća. U Francuskoj su 1998. osjetili prvu draž svjetske smotre, a zatim se i plasirali na idućih šest, dok bi "točka na i" trebala stići najkasnije 2092., do kada Japanci planiraju u domovinu donijeti "zlatnu boginju". U prijevodu - pokoriti nogometni svijet. Ružičasti je to san, koji je započeo s dva poznata imena…

- "Boom" japanskog nogometa nije počeo posljednjih godina, to je počelo kada je Ivica Osim postao trener JEF Uniteda (2003. nap.a.). Udario je temelje modernog nogometa u Japanu, bio je i izbornik, a onda je u isto vrijeme došao i Mihailo Petrović. To je trener izuzetnog pogleda na nogomet, na tragu najboljih trenera, čije je obilježje brz, moderan nogomet, a to je igra koja jako paše Japancima prema njihovu profilu, agilnosti i brzini. Ta dva trenera postavila su temelje, a današnji izbornik, Hajime Moriyasu, bio je pomoćnik Petroviću. To je zapravo cijela ekipa njegovih pomoćnika, oni su preuzeli prvo japansku mladu, odnosno olimpijsku reprezentaciju, pa sada i seniorsku vrstu, namećući upravo taj stil koji su naučili od Mihaila, a prije toga od Osima… - ukratko nam prepričava Mikić, koji je s Petrovićem - inače, bivšim nogometašem Dinama (1984. - 1985.) - surađivao tri godine u Hiroshimi.

image

Mihailo Petrović s igračima

Aflo/Profimedia

Brzina i agilnost, u simbiozi s nepredvidljivim i uzbudljivim bravurama, jedne su od ključnih odlika moderne igre, a u tu su se premisu odnedavno uvjerili i u Maksimiru. Nakon što je mjesecima bio na marginama, Takuro Kaneko postao je Dinamov "condicio sine qua non" - uvjet bez kojega se ne može. Prodorni Japanac u finišu jeseni prerezao je vrpcu na otvaranju autoputa uz desnu stranu terena, upalivši motore i isporučivši šest asistencija, uz dva pogotka u prethodna dva mjeseca. Odjenuvši ruho miljenika "modrog" navijačkog puka, uvjerio je struku u okretanje tržišne niše prema Japanu, dobivši i zemljaka u svlačionici, nakon što je Dinamo riješio sve peripetije oko registracije Takuye Ogiware. Igrač je to sličnog profila poput Kaneka, još jedan od onih koji se savršeno uklapa u ukorijenjenu, japansku nogometnu filozofiju.

- Svi ti moderni igrači su konkretni, okomiti… Japanci sve rade sustavno, sve planiraju, a ta se ekspanzija dogodila kada su shvatili koliko toga mogu napraviti agilnošću i rizikom u igri. Prije nisu toliko riskirali, nisu niti pokušavali prolaziti igrače "jedan na jedan", ali to se u posljednjih sedam, osam godina promijenilo. Međutim, treba biti realan i reći da imaju hendikep visine i snage. Nisu fizički moćni i dominantni, pritom ne mislim na trku i sprint, nego se više troše u duelima, teže im se braniti u prekidima, zato ne mogu biti u potpunosti na top razini. Sve momčadi koje imaju određeni hendikep u obrani, teško mogu osvajati velike turnire… - odgovara nam Mikić, nakon što smo ga zamolili da nam otkrije i poneku manu japanskih nogometaša, ali i koliko je realna vizija o osvajanju Svjetskog prvenstva u idućih 60-ak godina.

Potpuni profesionalci

Dok će fizički slabije parirati konkurentima s drugih kontinenata, nogometne samuraje teško će bilo tko skinuti s mentalnog trona. Treća ekonomija svijeta, svojevrsni sinonim tehnoloških inovacija, ujedno je i oličenje kulture, nepokolebljivog mentaliteta i prvoklasnog bontona. Vidjelo se to nanovo i u "trećem poluvremenu" nakon posrtaja protiv Hrvatske, kada su japanski navijači zasukali rukave i udružili snage u čišćenju stadiona, a istu praksu provode i sami igrači u svlačionicama, potvrđeno nam je iz prve ruke.

- To su profesionalci od glave do pete. Ako je trening u 11 sati, garantiram da će njih 95 posto već biti oko 9 na stadionu. Dolaze dva sata ranije, imaju rituale, tuširaju se prije treninga, peru zube, odlaze u teretanu… Poslije treninga ostaju u klupskom restoranu na ručku, ne žele odmah pobjeći doma, nakon toga se i odmore tamo… Shvaćaju to kao ozbiljan posao, praktički, tamo su sedam, osam sati. Čišćenje? Apsolutno, prošao sam to. Na kraju svakog treninga stvari se vraćaju na svoje mjesto, a na kraju sezone svi smo zajedno čistili svlačionicu. Brisanje prašine, "inventura" ormarića, pranje tuš kabina s kemikalijama… Ma sve smo radili kako bismo taj kamp ostavili u besprijekornom stanju, da nas sve čeka posloženo kada se vratimo s odmora - prisjetio se Mikić.

Kada se u usađene radne navike umiješa i bogomdani talent, onda se tijekom godina sustavnog razvoja iznjedre imena kao što su Kaoru Mitoma, Takefusa Kubo, Wataru Endo, Takehiro Tomiyasu i ostatak društva iz reprezentacije, koja prema Transfermarktu, u ovom trenutku, ukupno vrijedi i 20-ak milijuna eura više od "vatrenih" (318 - 298 mil. €). Štoviše, skupina je to igrača s prosječnom starošću od 26,2 godine, čiji "prime time" - izgledno - tek slijedi. Najbolji indikator su i nogometne adrese aktualnih reprezentativaca, koje su mahom europske, gotovo u potpunosti, što donedavno nije bio slučaj…

image
Lapresse/Ddp Usa/Profimedia

- Igrači su detaljno selekcionirani. I obrambeni igrači znaju "igrati", bilo je pitanje trenutka kada će to svjetski klubovi prepoznati. Napravili su dodatni iskorak, primjerice, samo je pet igrača sa zadnjeg Azijskog kupa, prije četiri godine, pozvano u konkurenciju za novi turnir. Najviše odlaze u Njemačku i Belgiju, kasnije su se otvorila i vrata Premier lige, a puno ih je otišlo i u Škotsku, zbog odlaska Angea Postecogloua iz Japana u Celtic.

Nema "mazanja očiju"

S druge strane, dok ostali azijski konkurenti (čitaj: Saudijska Arabija, Katar, Kina) kroz lukrativne ugovore sa zvijezdama nastoje izglancati politički ugled, želeći odvratiti pogled svjetske javnosti s gorućih pitanja o ljudskim pravima, japansku ligu nije zahvatila zaraza nemoralnih transfera i poigravanja s ravnotežom snaga u nogometnoj areni. Andrés Iniesta najčuvenija je "faca" koja je trčkarala japanskim travnjacima, što ponovno potvrđuje tezu o posvećenosti planu, gdje je prioritet razvoj nogometa, uspon reprezentacije, a ne "mazanje očiju" kroz desetke i stotine milijuna eura za veterane na zalasku karijera…

- Ako su i doveli pokoje jače ime, ciljano su dovodili prema karakteru, imaju zdrav put. Do 2018. u momčadi su mogla biti samo tri stranca, s time da su tri ili četiri mogla biti u isto vrijeme na terenu, a ukupno šest u kadru - kaže Mikić, dok nam pogled na povijest transfera u japanskoj ligi otkriva kako su rekordne odštete uglavnom plaćane za brazilske nogometaše.

Ipak, iznosi su to koji, ruku na srce, predstavljaju "sitniš" u modernom nogometu, pa je tako najskuplja akvizicija jednog japanskog kluba bio dolazak Brazilca Jôa, kojega je Nagoya Grambus platila 11 milijuna eura, dok je drugi najveći ulazni transfer u povijesti lige već znatno "lakši", a bio je to dolazak Hiroshija Kiyotakea u Cerezo Osaku za 5,1 milijun eura.

- Dinamo bi vjerojatno još više profitirao da je pristupio tom tržištu prije četiri ili pet godina. U posljednje je vrijeme sve teže dovesti top kvalitetu iz Japana, jer sada ti igrači imaju i ponude znatno jačih liga - komentira bivši nogometaš maksimirskog kluba.

image

Takuro Kaneko

Ronald Goršić/Cropix

Iako žele postati svjetska velesila, japanski nogomet ozbiljan posao ima i u okvirima domovine, gdje se grčevito bori za status nacionalnog sporta. Unatoč velikom zaostatku, "najvažnija sporedna stvar na svijetu" munjevito juri niz stazu i sustiže glavnog konkurenta pred ulaskom u ciljnu ravninu.

- Bejzbol u Japanu još drži minimalni primat po pitanju nacionalnog sporta, to su im nametnuli Amerikanci. Međutim, za nogomet je potrebna isključivo lopta, nisu potrebni rekviziti. Iako vidim "klince" da nose palice po Japanu, puno je jednostavnije igrati nogomet, može se igrati bilo gdje, nije potrebno puno. Čini mi se kao da više djece sada naginje prema nogometu, uspjesi posljednjih godina postigli su rezultate - zaključio je Mikić, koji je u desetogodišnjoj japanskoj avanturi skupio gotovo 300 nastupa.

image

Predsjednik Japanskog nogometnog saveza Kozo Tashima (desno), izbornik Hajime Moriyasu (u sredini) i tehnički direktor Yasuharu Sorimachi

Yoshio Tsunoda/Aflo/Profimedia

Umirovljenjem kapetana Tsubase, japanski bi dječaci nove idole mogli potražiti među Moriyasuovim izabranicima. U duhu i djelu momčadi koja je spremna ponovno zavladati Azijom, prvi put nakon 2011., kada su osvojili posljednji Azijski kup, a onda u idućim godinama i ozbiljno uzdrmati vlastodršce nogometnog planeta, možda i prekrojiti svjetski poredak…

Linker
15. studeni 2024 10:43