Najtrofejniji igrač Gorice s previše rotacija i promašaja nije dao koliko bi mogao

Zagrepčanin Domagoj Pavičić, koji će u ožujku napuniti 32 godine, jedno je od najzvučnijih imena u kadru Gorice, a ujedno i najtrofejniji igrač jer je s bivšim klubovima za koje je nastupao devet puta u rukama imao pobjednički pokal. Četiri puta je bio prvak s Dinamom, s kojim ima i dva Kupa, jednako kao i s Rijekom, dok je prošle sezone nastupajući za Sarajevo pod vodstvom Zorana Zekića osvojio Kup Bosne i Hercegovine.

Nakon odlaska iz Sarajeva odlučio se krajem srpnja 2025., nakon tri godine s inozemnim angažmanima, vratiti u Hrvatsku i to u redove Velikogoričana, koji su hitno trebali iskusno i polivalentno rješenje u veznom redu nakon što ih je iznenada napustio Tibor Halilović, prešavši u redove iranskog Tractora. Dovođenje Pavičića u turopoljskom klubu popraćeno je komentarom "doveli smo kapitalca" jer su trener Mario Carević i njegovi suradnici bili uvjereni da je stigao igrač koji će se brzo adaptirati i postati jedan od vođa na terenu.

U startu se ipak znalo i za minus, da Pavičić nije prošao pripreme sa suigračima jer im se priključio samo sedam dana uoči starta 35. prvenstva Hrvatske u nogometu, a Carević je ionako imao niz upitnika u slaganju sastava zbog raritetne činjenice da je ostao bez čak 24 igrača iz prošle sezone. Pavičić je prilikom dolaska bio deveto novo ime u kadru, a oblak neizvjesnosti kako će sve funkcionirati na terenu poslije toliko promjena nadvio se nad Turopolje kao oblačno nebo pred grmljavinsku oluju.

Svjestan je bio trener Carević da su svakakvi scenariji mogući, a kasniji tijek cijele polusezone bio je baš takav, nepredvidljiv, satkan i od velikih pobjeda poput one protiv Dinama na Maksimiru, ali i od nizova poraza, što je u konačnici donijelo 19 bodova i sedmo mjesto. Jednako je Gorici blizu i borba za ostanak i utrka za europskim plasmanom, a da bi se dogodilo ovo drugo i željeno, niz igrača će u nastavku sezone morati ponuditi više od dosadašnjeg učinka.

Domagoj Pavičić

RANKO SUVAR Cropix

U tu kategoriju spada i iskusni Pavičić, koji je u neku ruku bio kolateralna žrtva traženja pravog identiteta igre Gorice u situaciji kada na nekim pozicijama, a tu se ponajprije misli na obje krilne, nije bilo adekvatnog rješenja. Trener je bio prisiljen često mijenjati i eksperimentirati s različitim igračima, tako da je i Pavičić u nekoliko utakmica bio na lijevoj strani, jednom i na desnoj, dok je na svojim pravim, takozvanim prirodnim pozicijama prednjeg i zadnjeg veznog odigrao otprilike pola utakmica od 16 u prvenstvu i dvije u Kupu u kojima je nastupio, bilo kao starter (12), bilo ulazeći s klupe (6).

Jedna asistencija u ligi u dvoboju u gostima protiv Vukovara, koji je završio 2:2, i jedan postignuti pogodak u kup rapsodiji protiv vodećeg drugoligaša Rudeša (6:0) ostali su zapisani kao njegov konkretni učinak, ali je uz centrafora Filipa Čuića bio jedan od najvećih pehista u rubrici promašenih velikih prilika, u čemu je Gorica prva u ligi (pripremili ih najviše - 49 i najviše promašili - 38). Od tih 38, Pavičiću ide pet promašaja (Čuiću čak osam, ali je četiri puta bio strijelac), a neki su bili u situacijama kada bi gol značio bod ili dva više za Turopoljce i bilo je dosta plača u svlačionici poslije nekoliko utakmica, iako ona moderna statistička kategorija XG, koja označava kvalitetu šansi, kaže da je Gorica jedina u ligi osvojila točno onoliko bodova koliko su joj bile izgledne šanse.

Zvuči to malo paradoksalno s obzirom na 49 velikih po mjerenju platforme Sofascore, ali kao i svaka statistika koja računa prosjek, amplitude mogu biti veće i manje, a Gorica je primjerice imala i samo jedan dosuđeni kazneni udarac, čiji XG je najveći (od 0,76 do 0,78 ili 76 do 78 posto izgleda za postignuti gol). Također je važno naglasiti i ono što svi lako znaju, da se bodovi ne gube samo zbog promašaja u napadu, već i zbog primljenih golova, a u tome su Velikogoričani četvrti najlošiji u ligi (27) i samo jednom su sačuvali čistu mrežu u dvoboju doma s Istrom 1961, kada su pobijedili s minimalnih 1:0 golom Jurice Pršira.

Kada se sve viđeno sumira, Pavičićeva polusezona bila je upravo na tragu uspona i padova cijele momčadi Gorice, a osim što nije prošao ljetne pripreme, imao je iskusni veznjak i malih problema s bolešću, pa nije kandidirao za ogled doma s Vukovarom (1:1). Trener Carević često ističe kako u momčadi ima niz pravih znalaca koji mogu igrati nogomet po njegovu ukusu, među kojima Pavičić visoko kotira, a prednost za sve u drugom dijelu sezone morale bi biti i odigrane utakmice dosad i zimske pripreme koje će, za razliku od ljetnih, odraditi u kompletnom kadru.

Pavičiću bi to posebno trebalo pomoći da digne formu na razinu najboljih dana, ponajviše vezanih za nastupe u Rijeci i Lokomotivi, ali ostaje taj upitnik seljenja po pozicijama, što se pokazalo donekle ograničavajućim za kontinuitet nastupa i kvalitetu igre. Njegove uloge imali su Jurica Pršir, Iker Pozo i Ante Kavelj, kao nedodirljivi trojac u sredini terena i njih Pavičić nije mogao izgurati iz početnog sastava, pa je Carević tražio zamjenska rješenja da bi ih sve uklopio. Nekad je štimalo, nekad ne, a kako će biti ubuduće, tek će se vidjeti.