Snivali su bodovni bijeg od Rijeke, a 0:3 ih je vratilo u realnost. To je sukus ružnog doživljaja u taboru navijača Hajduka poslije jadranskog derbija na Rujevici. Može se poslije tih razočaravajućih 0:3 tumačiti da se nastavlja utrka za naslovom prvaka, jer do kraja ima u igri još 30 bodova, tješiti se kako su u nogometu mogući preokreti, ali Bijeli nemaju pravo na takvu nadu.
Logično je, Hajduk je od 12. kola i poraza u Varaždinu, u sljedećih 15 utakmica osvojio svega 21 bod, izgubio je deprimirajuća 24 boda od mogućih 45. Kako onda, po kojoj logici, vjerovati, živjeti u iluziji da će u sljedećih deset nastupa nadoknaditi gubitke, poglavito u odnosu na totalnu neuvjerljivost u igri, kakvu je prikazao na Rujevici? Ali i ranije…
Slabu utjeha drukeri Hajduka mogu tražiti u činjenica da su ta tri gola u jadranskom derbiju fasovana uslijed flagrantnih propusta u obrani, ali mučni dojam uvećava saznanje da "bijeli" u napadu nisu uspjeli konstruirati pravu priliku za gol. Tu vađenja nema, isprike ne pomažu, ne mogu se prihvatiti, na to nema pravo ni trener Gennaro Gattuso, kao ni kompletna momčad.
U odnosu na prvih 20-ak minuta kakve-takve tenzije u igri, stekao se osjećaj da bi se Bijeli mogli suprotstaviti svojim domaćinima, ali se poslije vodećeg gola Rijeke sve istopilo, doslovno rasplinulo. Nakon tog prvog gola, pa ako hoćete autogola, ubrzo je svima bilo kristalno jasno da od povratka, viđenog na Maksimiru, nema ni govora…
Dojam je još više pokvarilo ponašanje, odnosno izjave poslije derbija, najprije neviđen ispad trenera Gennara Gattusa pred televizijskim kamerama, pa odmah zatim pokušaj objašnjenja debakla od strane iskusnog i uvijek odmjerenog Ivana Rakitića.
Od te dvojice u prvom licu traži se barem uzdržljivost u porazima i nastupima pred javnošću, jer u trenutku kada se dogodi slom izražen rezultatom 0:3, nitko nema mogućnost na bilo kakve isprike. Dapače, svi se trebaju barem pokušati, kako se to kaže, pokriti ušima, priznati da su nadigrani i poraženi.
Ivan Rakitić je na koncu ružno govorio o hrvatskoj ligi, navodno ušao u sudačku prostoriju i u njoj razgovarao s glavnim sucem Belom, a bolje bi mu bilo da se tako brine za svoju igru. Standardan je u prvih 11, a izgleda kao da se, jednostavno rečeno, ispuhao...
U ovom trenutku ipak nije vrijeme za procese na Poljudu, jer je to novi debakl u nizu, definitivno su razotkrivene sve slabosti, naročito kriza rukovođenja koja konstantno nagriza tkivo Bijelih. Nema tu lakog lijeka, temelji nemoći postavljeni su prošlih godina, ali su kulminirali na jadranskom derbiju. Nažalost, vojsci navijača trenutni bljeskovi optimizma, to jest povremeni povratci Hajduka u aktivnu borbu za šampionsku titulu, su kao "fatamorgane", iluzije kako se čuda mogu događati.
Trener Gattuso, onakav kakav je rođen i može se kazati odgajan, pogotovo u odnosu na svoju karijeru kao igrača i trenera, ima donekle pravo zanositi se kako "još ništa nije gotovo", jer "imamo još deset finala". Međutim, prirodno je pitanje tko je u stanju vjerovati u njegovu sposobnost da će se, s aktualnim igračkima kadrom, izvesti taj zaokret. Od takvog pumpanja optimizma nema koristi, ostaje, eto, nada, koja navodno umire posljednja, da bi trener i njegova momčad izveli svojevrsnu reinkarnaciju i nanizali pobjedničke pohode.
Ipak, kako dalje? Jer, prvenstvu nije kraj, treba izdržati još deset rundi, sramotno bi bilo opustiti se kao prošle sezone, pa poslije nokauta od Lokomotive na Poljudu, dozvoliti seriju od još tri gubitka utakmica na svojem stadionu, uz onaj na Rujevici. Na kraju krajeva, trener ima riječ, trebao rješiti slijedeća dvojbe:
1. Kako vratiti stabilnost obrane (odmoriti pehista Dominika Prpića, posegnuti za Dariom Melnjakom na boku)?
2. Pred zadnjom linijom uspostaviti mostobran s naglaskom na defanzivne funkcije (na primjer, tandem Sigur – Kalik).
3. Osigurati slobodnije funkcioniranje Ivana Rakitića (barem donekle olakšati mu obrambene funkcije, težište njegove igre postaviti bliže napadu).
4. Odlučiti se za napadački tandem Livaja – Šego, te mu kao pomoćnu silu dodati Pukštasa.
5. Uvesti praksu pravovremenih planskih izmjena (konačno odustati od, na primjer, korištenja Trajkovskog).
6. Moguće i najbitnije: donekle opustiti intenzitet treninga.
I za kraj, poruka za pobornike Sofascorea. Prema izračunima s dvoboja na Rujevici, Hajduk je imao veći posjed lopte 57-43, dodavanja 432-322, startova, presretanja 26-16, prekršaja 18-17, približno jednak broj udaraca (9-10), ali ni jednu značajnu priliku (0-2), manje kornera (2-4)…I još: po alatima Sofascorea najbolji je bio Rakitić (7,2), zatim Šego (7,1) i Sigur (7,0), svi drugi su imali praktično neprolazne ocjene, najslabije Hrgović (5,7), Lučić (6,2) i fatalno Livaja (6,4).
Sada pazite dalje: prosječno najveći rejting, procjenu kod igrača Hajduka, logično zaslužio je Livaja 7,40, pa slijede Šego 7,28 (skupno s igrama za Varaždin), Rakitić 7,27, Uremović 7,05, Prpić 7,04 i Krovinović 7,01. A u ukupnom poretku prvoligaških igrača najbolji je Baturina 7,47, drugi Livaja 7,40 (do Rujevici je bio prvoplasirani), onda Smolčić 7,32, Šego 7,26, Rakitić 7,27… Koliko je to realna slika, procijenite sami…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....