U Beogradu je mlada hrvatska selekcija 1999. pobijedila tadašnju SRJ sa 6:2. Bila je to rapsodija nogometa selekcije Ive Šuška, a u njoj je osobit pečat dao Ivan Leko. Nije bio strijelac, ali je bio mozak igre, desetka starog kova. Skoro 25 godina kasnije Ivan Leko je trener, a djeluje nam da je filozofijom nogometa posve drugačiji od Leke igrača. Previše drugačiji.
Drži se ideje igre koja njegova momčad ne akceptira, možda zato što nema te potencijale, možda zato što ne razumije koja je to ideja. Lako je reći da treba treneru vjerovati. Upisao je tri poraza, jedan više nego u svih prethodnih 18 kola s Dambrauskasom i Karoglanom.
Ukoliko se Hajduk posvećuje gradnji igre za novu sezonu, moglo bi se prihvatiti ovo guranje ideje koja više liči na udaranje u zid nego stvaranje stila. No, ukoliko se logično očekuje da će Hajduk na ljeto rekonstruirati momčad igračima koji mogu pratiti osnovnu trenerovu ideju, onda nije logično sada od ovog kadra tražiti takav pristup.
Leko je i u nedjelju forsirao 3-4-2-1, što je uz osnove taktičkih propusta odalo i opću letargiju momčadi od prve minute. Bez strasti i energije, bez agresivnosti, raširenih linija, bio je Hajduk topovska hrana za Dinamo. U nastavku se odlučio na 4-2-3-1, pa iako je Dinamo ostao dominantan, dimenzija te nadmoći bila je prihvatljivija.
Na stranu amplitude, uvjerljiv je dojam da se Lekina ideja u Hajdukovom proljeću mora resetirati u pravcu racionalizacije trenutka. Frustracije koje bujaju mogu biti ugroza povjerenju okruženja.
POGLEDAJTE NOVU ‘VAR SOBU‘
‘Ne pamtim da se ovo ikada dogodilo Hajduku u derbiju. Dva su velika problema bila jasno vidljiva‘. Tim riječima je Ilija Lončarević počeo analizu onoga što se događalo u nedjelju na Maksimiru u dvoboju između Dinama i Hajduka. Ostatak analize te utakmice, ali i svega onoga što se događalo u 23. kolu SuperSport HNL pogledajte u cijelom podcastu ‘VAR soba‘:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....