Prateći javne odjeke oko dosadašnjih sezonskih natjecateljskih dinamika dva najveća kluba, stekli biste dojam da su u neviđenoj krizi. Štoviše, obrisi nekih odjeka upućuju na opću kaotičnu situaciju Dinama i Hajduka. Jesu li to realnosti dva velikana HR nogometa, a uoči drugog im derbija sezone? Po objektivnim pokazateljima, Modri i Bijeli nisu u nekom teškom, odnosno izvanredno negativnom stanju. Osim, dakako, gledamo li ih kroz prizmu lakonskih zaključaka temeljenih na “imenima i tradicijama”.

Izgubljeni utjecaji

Po takvim pristupima, koji se najmanje ravnaju prema okolnostima aktualnosti, Dinamo i Hajduk bi trebali biti uvjerljivo nadmoćni konkurenciji SHNL-a, redom pobjeđivati i osvajati trofeje. Kad je u pitanju Dinamo, trofeji su bili kao standard proteklih 19 godina, ali okolnosti oko Maksimira i unutar lige više nisu iste. Kroz godine Modri više nisu nedodirljivi na tržištu kao prije (uzimali najbolje igrače u ligi i slabili konkurenciju), niti ima toliko kvalitetnih novih igrača, a za koje bi onda Dinamo temeljem svoje financijske prednosti mogao koncentrirati nadmoćnu kvalitetu.

Dinamo više nije ni nadmoćnog utjecaja u institucijama HNS-a, a nema više ni nekih prijašnjih velikih savezništava s drugim klubovima, koji su snažili Dinamov status i utjecaj. Naposljetku, Dinamo je donedavno maksimalno eksploatirao jednu kvalitetnu grupu (ajmo reći generaciju) igrača, koja se okupljala u prethodnom upravljačkom dobu (era Mamić). Ona je natjecateljski donosila iskorake, trofeje, dominaciju u HR te financijske prihode koji su je generirali.

Ta grupa je nakon 7-8 godina odradila svoje i Dinamo je već prije trebao novu selekcijsku priču. Koga god zapalo stvarati je, od komplikacija svake obnove ne može pobjeći. Velikim dijelom i zbog nestrpljenja okruženja koje diktira očekivanja temeljem prijašnjih dosega, iako su okolnosti sasvim drugačije. Što su očekivanja manje realna, to su razočaranja veća...

Za Hajduk je to o “očekivanjima temeljem tradicije” još uvjerljiviji krivi kriterij, jer 20 godina nije bio prvak Hrvatske (posljednja titula u Jugoslaviji bila je 1979.). Okolnosti oko Hajduka su bitno drugačije u odnosu na nekadašnje trofejne godine, prije svega na planu financija, koje su u proteklih 15-ak godina postale glavni alat nečije dominacije ili limita, odnosno glavna poluga stvaranja razlike. Europa jasno ukazuje što to znači. U Njemačkoj je Bayern druga razina za sve. U Španjolskoj su Barcelona i Real ispred drugih. U Francuskoj je PSG neuhvatljiv ostatku lige. U Engleskoj je malo “zgužvanije” jer ima 5-6 klubova s velikim proračunima, odnosno manje razlike....

Neizbježne nuspojave

Nove okolnosti u SHNL-u ukazuju da su tzv. srednji klubovi napredovali i financijski bolje stoje nego prije. S druge strane, velika trojka ipak je izgubila na moći. To je učinilo konkurenciju unutar lige neizvjesnijom. Kako Dinamo tako i Hajduk i Rijeka kontinuirano prodaju igrače, i logično je da im kvaliteta opada. To naravno iziskuje stvaranje novih konkurentnih grupa igrača, a ti procesi su sve skuplji, jer ponestalo je domaće “gotove kvalitete”, i sve teži jer su nestrpljenja okruženja sve izraženija. Otud i stalni kritizerski pristup učincima momčadi i klubova...

Ono što, međutim, ukazuju činjenice, i dalje je Dinamo trofejno u prvom redu, a Rijeka jedini njegov troublemaker (dva naslova), dok je Hajduk stalno razapet između želja i mogućnosti.

Je li se što promijenilo u početnih 15 kola ove sezone u odnosu na te prošle?

U ovo doba lani (i preklani) Dinamo je imao isti broj poraza (4), ali Modri danas imaju tri pobjede više i 6 bodova više! Bili su treći i na kraju završili sezonu kao drugi. Hajduk je lani bio prvi s istim brojem pobjeda (9), ali s dva remija više odnosno dva poraza manje u odnosu na danas. Sezonu je zaključio na trećoj poziciji. Godinu prije Hajduk je bio također prvi nakon 15 kola, Dinamo treći, naposljetku su Modri osvojili naslov, a Hajduk je završio treći. Dinamo je prije tri godine bio prvi nakon 15 i nakon zadnjeg kola, Hajduk drugi u oba slučaja. Prije četiri godine Dinamo je bio treći, Hajduk 4. nakon 15 kola, na kraju su Modri slavili naslov, a Hajduk je bio drugi. Brojke bodova, golova, situacije, više ili manje na sličnim razinama...

Što nam to ukazuje? Prije svega da učinak u prvih 15 kola ove sezone nije dramatičan ni za Dinamo niti za Hajduk, naprotiv. Kao drugo, ovaj dio prvenstva nije odlučan za završni natjecateljski domet. Kao treće, važan utjecaj na, primjerice, Dinamove jeseni igraju i europski nastupi. Kao što na Hajdukova raspoloženja i posljedične klupske odluke imaju rana europska ispadanja i generiranje atmosfere za promjene trenera, igrača, nestrpljenje za proces stvaranja i iznova kao u beskrajnom danu, ponavljanje pogrešnih pristupa...

Novi Dinamo je krenuo odlično u sezonu, ali tako dobre igre i rezultati, pogotovo u Europi, nisu bili natjecateljska logika netom okupljene grupe igrača i novog trenera. Dok se pobjeđivalo i euforija okruženja pratila Modre, sve je djelovalo krasno. No nuspojave procesa stvaranja nove grupe i ciklusa su neizbježne, a dolaze do izražaja kad rezultat više nije pobjednički.

Zato što grupa još nije saživjela, tek stvara homogenost i kompaktnost, faktori koji su u negativnim natjecateljskim fazama štit momčadi. To je bivša grupa Dinama (duže na okupu) najbolje pokazivala prošlih godina, kada je nakon svih slabosti naposljetku skupila glave i osvajala naslove. Ovaj Dinamo je, osim zbilja kiksa protiv Gorice (1:2), potom imao još tri poraza koji su slijedili nakon euro nastupa. S Lokomotivom nakon pobjede nad Maccabijem (loša procjena trenera, bez rotacije umornih igrača), s Vukovarom nakon remija u Malmöu, s Istrom nakon poraza od Celte. Sve je to potvrda kako ova grupa u izgradnji nije još spremna igrati na dva zahtjevna kolosijeka istim intenzitetom u dugom periodu. Dinamu je i prije s jačom i homogenijom grupom to bilo teško, kamoli sada.

Mazohistički pristup

Uostalom, danak se već plaća, jer je teže stradao prvo Valinčić, a sada eto i Lisica, dva igrača koji su bili detonatori odličnog starta Modrih u sezonu. Oni su i debitanti u ovom ritmu HNL - Europa te je jasno da se na nove napore tek trebaju prilagoditi. Kao i drugi igrači...

U Hajduku je vazda ista priča. Čak i sada kada su u egalu s Dinamom, i uvjerljivo odmaknuti od ostalih (8 bodova trećeplasirani SB), u okruženju splitskih Bijelih prevladavaju špekuliranja o smjeni trenera, slabosti kadra, nedobrim pojačanjima. Iako je aktualni trener donio više dobrih stvari, predbacuje mu se da je izgubio derbije. No, s pobjedama u dva derbija Gattuso je lani bio na 32 boda, a Garcia je s porazom od Dinama na 30 bodova.

Kao trener Istre proljetos je redom pobjeđivao velike klubove, a gubio bodove s ostalima. Razlika je, dakle, u tome što je s Istrom igrao na brzu tranziciju, i uz mnoštvo brzih igrača (Valinčić, Lisica, Rozić, Lawal, Heister...) maksimalno koristio puno praznog prostora u napadu. Sada u Hajduku češće igra na postavljenu obranu, s puno posjeda, i snagom te igre uspijeva dobiti “ostale”, ali u derbijima (Dinamo, Rijeka) suparnici su mu igrali više na tranziciju i slijedom kvalitetnijih aktera kažnjavali jalovost napada.

Garcijino sazrijevanje u vođenju Hajduka, pogotovo što mu je kadar ipak “tanji” od Dinamovog, i mlađi, je također nužno da bi podigao natjecateljsku moć momčadi. Brojne promjene trenera su samo u Dinamu, jer je bio nedodirljiv po svim pitanjima, donosile trofeje unatoč tim nelogičnostima. U Hajduku se 20 godina ponavljaju promjene i nema pomaka. Niti ih može biti takvim mazohističkim pristupom.

Derbi u tim suštinskim stvarima neće u subotu ništa promijeniti neovisno o ishodu. Podsjetit će samo da je ispred oba kluba vrijeme u kojem moraju puno raditi, planski provoditi selekciju i vjerovati u stručne kriterije za natjecateljske iskorake. Koliko god je galame oko njih, njihovi su učinci u skladu s nametima tih procesa...