Promijenio je Karoglan detalje, ali upravo su ti detalji donijeli veliki pomak. Stvorio je jedan Hajduk kontroliranog nogometa, momčad koja protivniku dopušta mrvice, a pritom u napadačkom dijelu uporno mrvi, slama suparnika. Što se to dogodilo u mjesec i pol dana, kako je Karoglan napravio momčad punu samopouzdanja, čvrstu cjelinu koja suvereno niže pobjede?

Prvi i najvažniji pomak napravio je u formaciji. S 4-2-3-1 prešao je na igru s jednim zadnjim veznim, sa Žaperom. Do tada su Krovinović i Sigur kontrolirali defenzivni segment u sredini, a Karoglan je promovirao igru s dvije “osmice”, dva veznjaka koji se priključuju napadu. Pored toga, standardizirao je stoperski tandem sa Šarlijom i Uremovićem, dok je Diallo pojačao zadnju liniju kao klasični lijevi bek. Melnjak je imao ofenzivniju ulogu, na lijevoj strani je kod Leke uživao potpunu slobodu da se uključuje u napadačke akcije iz drugog plana. Međutim, ozljedom Melnjaka već nakon prve utakmice svog mandata u Koprivnici, promijenio je Karoglan ofenzivni pristup.

Veznjacima je pružio više prostora, a Diallu ostavio mogućnost da radi ono što najbolje zna. Rijetko se uključuje u napadački dio, ali da može i taj segment odraditi uvjerio nas je u Puli asistencijom za prvi pogodak. U napadu s trojicom ostavio je Sahitija na krilu, Livaji pružio slobodu kretanja na “devetki” s opcijom da se vraća duboko u sredinu i ponekad odradi i ulogu playmakera. Drugo krilo je još uvijek u “borbi” Dajakua i Trajkovskog, s tim da je kosovski Nijemac trenutno u boljoj formi i, za razliku od iskusnog Makedonca, zdrav je i spreman.

Unatoč svim promjenama u formaciji, teško bi se Karoglan nosio sa svojim ambicioznim zahtjevima da nije u kadru dobio prigodu za te manje rošade. Rokas Pukštas se vratio nakon gotovo tri mjeseca oporavka od ozljede, Uremović je također prošao tri tjedna rehabilitacije. Upravo su ta dva igrača ponudila Karoglanu najveću prigodu za stvaranje kontroliranog, stabilnog Hajduka. Jer, povratkom Pukštasa vezni red je dobio dinamičnost, Krovinović je pomaknut naprijed, a Žaper se uhvatio posla na korektoru sredine čime je Sigur vraćen na desnog beka.

Cilj ne bira sredstva

Leko je Žapera kasno dobio, debitirao je tek sredinom rujna i stoga je jasno da je krajem listopada podigao formu. Uigrao se s momčadi, opravdao status pojačanja. Identično kao i Uremović koji je uz to imao i problem s ozljedom. Povratak Pukštasa, oporavak Uremovića i Žaperovo hvatanje željene forme ponudili su Karoglanu širinu u kreiranju momčadi kakvu je očito pažljivo ciljao.

Čvrsta obrana i stabilna sredina ponudili su sigurnost i napadu. Hajduk je rastao iz utakmice u utakmicu, a time smo došli i do posljednje, iznimno bitne karakteristike u stvaranju današnje pobjedničke momčadi, do samopouzdanja. Pobjeda za pobjedom i momčad je počela vjerovati u sebe. Kadar na okupu, ekipa u balansu i stiglo se do šest pobjeda s dojmom da Hajduk može i još više. Karoglanov kontrolirani nogomet koji prati visoki presing od početka dvoboja ponekad i nije atraktivan.

Ne “umire” se u ljepoti, ali od prvog trenutka Karoglan je shvatio da je primarno došao napraviti rezultat. Sve što je radio ima nazivnik “cilj ne bira sredstva”, stoga smo na početku gledali teške pobjede, ali protokom vremena i prije svega, jačanjem mentalne snage, uspio je uvjeriti igrače da su sposobni napraviti puno više od onog što su pružali u rujnu i većim dijelom listopada. Gotovo ista momčad, ali potpuno suprotni rezultat. Dobio je ključne igrače, imao je u nekim trenucima i sreće, ali znao je kako napraviti disciplinirani “stroj za pobjede”.