Jadranski derbi, zaključen minimalnom ali potpuno zasluženom pobjedom Hajduka nad Rijekom s 1-0, mogli bi se opisati u pet slika - četiri pozivne na strani domaćina i jednu za slabiju ocjenu gostiju. Splitski "bijeli" su u odnosu na riječke dominirali, nisu gostima dozvolili ni da uzdahnu, posebno je došla do izražaja logična brojčana prednost navijača splitske momčadi, čija je premoć na tribinama automatski i u decibelima bila 164 puta moćnija od Armadine.
1. Ivan Leko
To je bila njegova tipična igra, ono na rezultat, bez nekih posebnih zahtjeva osim da obrana bude koncentrirana, a napad da se osloni na Marka Livaju, koji je ovog puta kao podršku dobio svojeg "blizanca" u liku Vadisa Odjidja-Ofoe. Belgijac, istina, nije u trkačkoj normi, ali koji po svemu što je pokazao, u ovih 68. minuta na Poljudu i tijekom one 33 odigrane u derbiju na Maksimiru, da je igrač koji zna balun.
Može se vjerovati da će ona faza igre Hajduka na klasu jednog igrača, to jest Marka Livaje, sada imati i drugu loptačku osovinu. I da će taj tandem zajedno podizati razinu kreativne dimenzije Hajduka, posebno kad bi se probudio Filip Krovinović, pa od "čistačice" u veznom redu odgovorio očekivanjima u konstrukciji igre.
2. Rokas Pukštas
Taj mladić Rokas Pukštas, Amerikanac po odgoju, Litavac po korijenima, mašina na terenu po doprinosu kolektivu i još po drugi put "match winer" još jednom je dokazao kako se odmah vidi bogatstvo potencijala, čak i u dobi kad je tek stekao punoljetstvo. I da bez obzira na mladost i prirodno nedostatak iskustva, igra toliko zrelo da će vrlo brzo postati glavni eksponat splitskog kluba na nogometnom tržištu.
Pukštas se na račun svoje inteligencije, našao u dvije prilike - prvu u 36. minuti nije iskoristio (Nediljko Labrović je bravurozno zaustavio njegov šut), te drugu, onu u 50. minuti, baš "killersku", kada je manirom hokejaša obavio egzekuciju za pobjedu.
3. Prinove/pojačanja
Poslije utakmice trener Leko je priznao da je svojevrsni rizik predstavljalo postavljanje Fahda Moufija i već istaknutog Odjidja. Ipak, to su igrači koji su tek stigli na Poljud, što znali da nisu potpuno spremni, kao i da im ipak treba određeni period privikavanja, srastanja u Lekin kolektiv, ali se može pretpostaviti da su obojica pun pogodak sportskog direktora Nikoličiusa. Njemu, usput, idu i zasluge za angažman vratara Ivana Lučića, koji daje sigurnost obrani.
Što se tiče Marokanca Benrahoua, bez obzira na njegova meka i laka odigravanja ipak se dobije dojam da teško podnosi pritisak, to jest duel igru. Ono što je najbitnije to je da trener ima ono što je poželio: prilično širok igrački kadar.
4. Orkan s tribina
Zna se i znalo se kakvu moć ima navijačka armija Hajduka, koja je svojim bodrenjem i pjesmama u stanuju ubrizgavati dodatni adrenalin svojim ljubimcima, izazivati ih da na svakoj utakmici daju sve o sebe. A to znači da ih s tribina tjeraju na zalaganje, toliko da figurativno rečeno, utakmicu završavaju na koljenima od napora.
I još jedan element: Torcida, u prvom redu, u stanju je na utakmicama u gostima osigurati ambijent domaćina. Svi se dive toj navijačkoj komponenti, koja možda u drugim sredinama izaziva i zavist.
5. Mlaka Rijeka
Trener Rijeke Sergej Jakirović je pokušao suprotstaviti svoju momčad Hajduku na pravu način, ali se pokazalo da mu igrači nemaju sape za uzastopne iscrpljujuće borbe. Lijepo je priznao da mu je napad bio jalov, što dokazuju svega dva opasnija udarca: prvi u 2. minuti kad je Toni Fruku duelu otresao Krovinovića i opalio bombu, koja je na sreću domaćina završila na gredi, te u drugom slučaju kaModa je Alen Grgić u 70. uputio opaki udarac, uz stativu. Objektivno, premalo da bi se Riječani mogli othrvati Hajduku. No, na sreću gostiju oni imaju Nedjeljka Labrovića, vratara reprezentativnog formata.
I za kraj: prvenstvo je tek počelo, dug je put do 36. kola, trka za naslovom prvaka ovog puta bi mogla biti totalno neizvjesna. Što se tiče raspoloženja u taboru Hajduka, jedni zagovaraju opreznost, plaše se pojava bahatosti, trener Leko stalno ponavlja o potrebi još boljih treninga, dok većina uživa u pjesmi, u poruci "Samo jednu želju imam, moj živote ludi, da mi prvak Hajduk bude…".
Tako su Livaja i drugovi ispraćeni s terena. A Hrvoje Vejić, iskusni veteran Hajduka, kapetan iz 2005. kada se njegova momčad posljednji put, dakle prije sada već dugih 18 godina, okrunila šampionskom krunom, u svojem komentaru za Dalmatinski portal je poručio: "Nemojmo biti ponizni, euforija je naša snaga, naš forte, ona nas nosi i nosila nas je kad smo osvajali trofeje..."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....