Najveći derbi i odrazi nogometnih istina: Trofejna riznica Dinama i Hajduka čini ih nedodirljivima u Hrvatskoj

Slijedi najveći nogometni derbi HNL-a, iako biste po odjeku etera već dugo pomislili da je u pitanju neka geopolitička i ina dramatična hrvatska borba. Puno trivijalnosti ide u korak s vremenom, pogotovo medijsko-javnih interpretacija stvarnosti. Posljedično je manje nogometne tematike, a inflacija je folklornih balada koje služe hranjenju virtualnog svijeta i nestvarne opsesije clickbaitom...

Dinamo i Hajduk su po tradiciji, resursima i javnom odjeku odraz snage i atmosfere u domaćem nogometu. Kako u vrijeme bivše države, tako je sada i biti će i ubuduće. U jugoslavenskoj eri Hajduk je osvojio 7 naslova i 9 kupova, Dinamo ima 4 + 7. U HNL-u uvjerljivi su Modri s 23 titula i 16 kupova prema Hajdukovih 6 + 7. Ukupni je to zbroj od 79 trofeja (Dinamo 50, Hajduk 29). Takva riznica Modrih i Bijelih čini ih nedodirljivima u Hrvatskoj, koja je geopolitički, demografski i ekonomski drugačija stvarnost u odnosu na Jugoslaviju. Unutar HNL-a neke sličnosti utjecaja na odnose daju se zamijetiti...

Aktualna statusna razlika epilog je Dinamove dominacije u trećem mileniju. Bijeli su osvojili 3 naslova prvaka, posljednji 2005. godine. U razdoblju od 1992. do 2000. imali su 3 naslova i 3 kupa, koliko su skupili u iduće 23 godine uz jedan kup više. Očita je razlika uspješnosti u prvoj prema drugoj i trećoj dekadi HNL povijesti. Zašto?

Dva faktora najviše utječu na domete klubova. Prvi je financijski potencijal, a drugi je struka. Bez te sinergije treći faktor, momčad, ne može se kvalitetno ekipirati i ostvarivati željene ambicije. Dok je 1990-ih Hajduk kako-tako pratio Dinamove (Croatia) financijske ritmove, stručno je djelovao logičnije. U tih 8 godina na klupi Hajduka bilo je 9 imena, uz bitnu razliku što je Katalinić odradio, recimo, 4-5 godina, dok su unutar 1997./98. bila tri trenera (Bonačić, Ivić, Vulić). Kao u vrijeme bivše Juigoslavije i plodne duže Ivićeve ere, trofejno je u prvoj dekadi Hajduk bio uspješniji kad su mu treneri duže trajali. I obrnuto, što kraće ere i više promjena, Hajduk je bio jaloviji.

U 15-ak godina ovog milenija Dinamo je prije svega iskoračio na financijskom planu i statusnoj moći. Hajduk je bio u financijskim turbulencijama te posljedično organizacijski deficitaran. Kada jedan klub ima izrazitu financijsku moć u odnosu na konkurenciju, onda si može priuštiti i stručna lutanja jer su razlike u selekciji dan i noć. To je slučaj Dinama, koji je u 23 godine 35 puta mijenjao trenera, što je atipično i nelogično za trofejnog dominatora. Hajduk ih je od 2000. promijenio u 44 navrata. Tek djelomice shvatljivo zbog natjecateljske neuspješnosti i financijskih limita, što je uzročno-posljedično vezano.

Kako u Dinamu tako i u Hajduku, dakle, dvije financijski bitno drugačije stvarnosti, podaci pokazuju da su uspješniji bili kada su imali dužu trenersku stabilnost. Usmjerimo se na život Hajduka, koji je 18 godina bez naslova i teško trpi natjecateljsku i financijsku podređenost najvećem rivalu. Ukoliko se nešto drastičnije financijski ne promijeni, ili u Hajduku ili u Dinamu, znači li to da taj rivalitet i dalje neće imati draži trofejne neizvjesnosti?

Dinamo je ušao u novu eru nakon velikih promjena u upravljanju klubom. Vidjet će se kroz 2-3 godine, a naslutiti i ranije, u kojem pravcu će se nastaviti financijski status.

Hajduk je u vrlo teškim mu godinama, bez trofeja i posljedičnih iskoraka, utvrdio proračun od cca 22 milijuna eura. Kako Dinamo radi razliku velikim dijelom zato što mu je proračun 2-3 puta veći, tako je splitski klub 4-5 financijski moćniji od klubova izvan velike četvorke. Hajduk ima veći proračun i od Rijeke (cca 12 milijuna €) i od Osijeka (smanjen na cca 13-14 milijuna €). Ako je taj manji jaz relativno opravdanje da ih Splićani ne dominiraju, teško je razumjeti zašto se Hajduk muči s Lokomotivom, Belupom, Varaždinom, Istrom, Goricom, Šibenikom, čiji su proračuni 3-4 milijuna eura. Na Poljudu, kad već nema dovoljno novca za nametnuti se na tržištu igrača i u borbi za vrh, onda svakako ima dovoljno resursa za biti uvjerljiviji pratitelj Dinama i dominantniji ostaloj konkurenciji. Ujedno da se tako napreduje. Upravo taj nesrazmjer s manje moćnima ukazuje na temeljni limit Hajdukove zbilje, a to je podređenost struke i njenih logika. Hajduk je prije dvije godine bio daleko od Dinama (četvrti, -25 bodova), da bi lani, kad se nazirao iskorak, dohvatio drugu poziciju i minus 7 bodova. Uz to, osvojio je Kup. Unatoč tomu, iz nekog prozaičnog razloga (namet folklora kontra stručne logike) smijenjen je trener koji je naznačio stabilnost struke (Dambrauskas). Prije njega pet je trenera više-manje potpisalo lošu sezonu i početak prošle (Tudor, Vukas, Primorac, Tramezzani, Gustafsson), a poslije promjene Litavca, pa Karoglana i ustoličenjem Leke, događa se opet pad umjesto daljnjeg napretka.

Nogomet niti u izobilju (vidi Chelsea) ne uspijeva bez dominacije stručne logike, kamoli u financijskoj stisci. Tek tada, zapravo, struka dobiva još veći značaj. I za financije. To je nogometno pitanje, a ne sve ostale “znanstvene trivijalnosti” koje dominiraju eterom, a tretiraju se važnijima od temelja, nogometne stručnosti i slijeda njenih logičnih pravaca.