Odlazi i ova, što se Hajduka tiče vrlo turbulentna godina, puna prevrata: 2025. na poljudskoj sceni figurirala su po dva nadzorna odbora, predsjednika i trenera, čak četiri sportska direktora. Zato nije ni čudno što je osnovna preokupacija aktualnog šefa struke Gorana Vučevića postavljena stabilizacija kluba kao osnovni strateški cilj. Vučević najbolje zna koliko je bitan kontinuitet u stvaranju prave klime za napredak kluba s obzirom na to da je bio najprije istaknuti igrač, u tri navrata (1989. - 1992., 1994/95., 1999/2000.), pa onda u tri navrata trener (2008., 2010/11. i 2015.), zatim u dva slučaja sportski direktor (2013. - 2016., a sada od prošlog ljeta).

Onako usput treba spomenuti za navijače Hajduka mučnu spoznaju: Bijeli su posljednji put bili prvaci 2005., morali su se zadovoljiti s osvojena četiri Kupa, a tijekom te prošle 21 godine na vodećim pozicijama splitskog kluba prodefiliralo je nevjerojatnih šest nadzornih odbora, 13 predsjednika, 39 trenera i 18 sportskih direktora. Toliko o kontinuitetu…

Argumenti i skepse

Ali vratimo se na današnju situaciju. Kako Hajduk stoji na pragu 2026. središnje je pitanje svih pitanja, mogu li Bijeli, to jest jesu li u stanju napokon ispuniti snove mnogobrojnom članstvu u Hrvatskoj, vjerojatno u regiji, pa i šire, a to je na šampionska titula. Odgovor je kolebljiv, ograničen na nadanja, pa i uvjerenja, u prvom redu navijača, kako će to biti ona prava godina u kojoj će se prekinuti najduži post u povijesti od čak 21 prvenstva.

Argumenti za podvig su u biti pretpostavke: trener Gonzalo Garcia s novo komponiranim načinom igre, atomski napadački tandem Livaja - Rebić, grupa mladih, izuzetno talentiranih prvotimaca (Pukštas, Sigur, Hrgović, Silić, Hodak, Mlačić, Skelin, Almena, Durdov, Raci) potpomognuta serijom iskusnih desetak igrača, ali prije svega trenutnom pozicijom na ljestvici, tik uz vodećeg Dinama. Uz uvjet da pod brojem jedan, svi ostanu na okupu za proljetni juriš, te pod dva, da se u zimskom transfernom prozoru dobiju adekvatne popune.

Remetilački faktor ipak je spoznaja po kojoj će neki od značajnih elemenata igračkog kadra vjerojatno, u odnosu na kroničnu besparicu klupske blagajne, napustiti Poljud, kao i da će biti teško izvesti neki hokus-pokus u odnosu na dovođenje pravih prinova. Također, kao upozorenje, treba uzeti moguće nove "black-oute" kakve je u osvajanju bodova ove sezone imala momčad trenera Garcije (u dva razdoblja, najprije osvojen jedan, onda dva boda od devet mogućih).

Vidljiv napredak

Jednodušna je ocjena, bez obzira na ponavljanje europskog debakla: Hajduk sveukupno igra bolje premda Garcijina momčad nije uživala uobičajenu podršku Marka Livaje (dva gola, tri asistencije). Koji je zbog kazne (dva prva kola), odnosno zbog ozljeda svega na pet utakmica na terenu proveo po svih 90 minuta, dok je na šest preostalih odigrao 139 minuta (prosječno 23).

To uključivanje najboljeg igrača Hajduka, reklo bi se, na kapaljku izazvalo je sumnju u narušene odnose trenera i igrača, možda čak više od strane Garcije. On je vjerojatno na završnoj utakmici protiv Vukovara 91 na Poljudu shvatio koliki je utjecaj Livaje na sveukupni ambijent.

I dok Livaja stoički šuti, u pravilu izvršava naredbe trenera osim u slučaju Rujevica, dotle se trener trudi, makar verbalno, ponuditi svoje objašnjenje, ali i namjeru za korektno korištenje glavnog igrača. Livaja je dužan, bez obzira na svoj položaj, reputaciju čak Bernarda Vukasa ovog doba, maksimalno trenirati, dok je obveza Garcije pronaći skladan način Markove integracije u sastav. U protivnom, od najave nastavka nadmetanja s Dinamom za prvaka, neće biti baš ništa.