Nikad nije dobro! Kad je Livaja vukao sam, govorilo se da se spasi i ode, a evo u čemu je sada problem

Gotovo da u hrvatskom jezikoslovlju i ne postoji riječ kojom bi se moglo predočiti ili opisati ono što Marko Livaja predstavlja kompletnom društvu u Splitu i Dalmaciji. "Ćaća" plijeni pozornost gdje god da se pojavi, a nikada mu nije bio problem obavljati onaj dio autograma i fotografija. A zainteresiranih, naravno, ne nedostaje. Poznato je i koliki je Livaja ljubitelj malog nogometa pa je tako u pauzi od velikog nogometa rado zaigrao na humanitarnim turnirima u Kaštelima i Dubrovniku, podijelio na tisuće autograma i fotografija i dobro zabavio sebe i narod. Nikad mu nije bio problem usrećiti drugoga, a samo to pokazuje koliko je velik čovjek. Mnogi koji ga poznaju kažu, uključujući i njegove sportske rivale, da se o njemu širi kriva slika nekog buntovnika, "mračnog čovjeka". Možda jest bio buntovan kao golobradi mladić, ali on je danas u 33. godini, ostvaren čovjek i igrač kojeg će hajdučki puk pamtiti. Ali i igrač koji je, ni kriv ni dužan, uvijek tema. I zapravo je potvrda varljivosti mišljenja Hajdukovih simpatizera, stanja uma u Gradu pod Marjanom.

Ova ludnica koja je njegovom pojavom nastala u Kaštelima i Dubrovniku nagnala nas je da zaplovimo vremeplovom i vratimo se u godinu kada je na klupi Bijelih bio Paolo Tramezzani, energični Talijan kojeg je Lukša Jakobušić doveo da tada sedmoplasiranog Hajduka u polusezoni uvede u Europu. A postoji li bolji partner za napraviti nešto neponovljivo, doli Marka Livaje, čovjeka koji je htio kući nakon godina inozemstva. Htio je "balun" igrati pred svojim ljudima, narodom kojega poznaje. I naravno da je Livaja povukao Bijele do plasmana u Europu, u kvalifikacije. Nosio je sve na svojim leđima, tada još svježim. Stigosmo tako do kampanje "Livaja ostani" koju je pokrenuo narod, a "Livi" je mnogima postao besmrtan već nakon tog potpisa dugoročnog ugovora. Neko vrijeme je puku bilo dovoljno guštati u potezima majstora koji je sve radio sam. Vukao je doslovno sam Bijele, iako to nikada neće on sam reći. Neće reći da mu je na terenu nedostajao netko tko ga je mogao nogometno razumjeti. A teško je njega i razumjeti jer tako kako on vidi nogomet, mnogi ga ne mogu ni sanjati.

U međuvremenu je za Europu bio koban uzvrat protiv Tobola kojeg Livaja nije igrao, a zatim su se "dogodili" i Villarreal te Paok. I nisu jedini. Ružomberok i Dinamo City su spriječili "Ćaću" da s Hajdukom vidi grupe starog kontinenta. Za sada. Nije bilo niti titule prvaka, onu koju Livaja traži i kad se dogodi vjerojatno će se moći i ostaviti nogometa. Par je godina potrajalo uživanje u potezima majstora, a onda su lagano krenule priče kako Livaja ne može sam, kako jedan igrač sam ne može puno donijeti, kako je klub potratio njegove najbolje godine.

Uglavnom, protekom sezona i godina više nije bilo dovoljno što je Livaja majstor. Nije valjalo to što mu nije imao tko "dati ruke". Svi su tad već nadaleko čuli za onu da "kapetana nema tko rasteretiti", ali on se nije bunio. Iako mu vjerojatno u dubini duše nije bilo lako. A puk je žalio zato što se trate Livajine najbolje godine. Čak se došlo do mjere u kojoj Livaji nitko ne bi ništa rekao da poželi otići. Tko bi mu što "reka" da "digne sidro" i ode "ća", je li? I to je sezonama bio trn u oku Hajdukovaca, a kojeg nisu uspjeli riješiti Gattuso, Leko, Karoglan, Dambrauskas, Tramezzani i Gustafsson. Baš se lani najbolje vidjela ta razlika u kojoj je Livaja zabio 19 komada i praktično sam držao Bijele u igri za naslov do posljednjeg kola. Kako je Gattuso odlazio, glavni zadatak novome treneru bio je kako rasteretiti Livaju. Vuče čovjek sezonama, vrijeme je da štafetu podijeli s nekim drugim.

I stigao je Gonzalo Garcia za kojeg se zna da nogomet temelji na momčadi, ali doslovno. I sve ideje koje je gajio u Istri krenuo je provoditi i u Hajduku. Brz on želi nogomet koji uključuje sve igrače. I zapravo je sjajno počeo. Toliko dobro da su u početku ti rezultati puku sakrili činjenicu da Livaju u tom sistemu nešto žulja, kao da nije svoj. Svi su tada mislili kako će "Markan" pronaći sam sebe, sam sebe dovesti u povoljne položaje. Nećemo puno zalaziti u dubioze Livajinih izdanja na travnjaku, više je ovdje bit promjena svijesti svih onih koji vole Hajduk i Livaju, promjena svijesti puka.

Ranije je bilo važno samo da se Livaju rastereti, da mu se pomogne. Prestale su biti važne njegove majstorije, nije valjalo to što drugi štono se voli kazati "ne mogu meda". Livajini su se golovi onomad počeli podrazumijevati kroz objašnjenje "Opet Ćaća mora sam", "Da nema ćaće"... A onda se pojavio čovjek koji je druge uspio pronaći, ali niti to sada nije dovoljno. Nije dovoljno jer nema Livajinog učinka. Dakle, opet ne valja. Nije valjalo kada je Livaja morao sve sam, a sada ne valja kad su se pojavili drugi jer se ne vidi Livaja. Nikako na zelenu granu. Naravno, kroz prizmu dalekozora puka.

A ako već moramo kazati pokoju o samom Hajduku, neosporno je da mu u spremnom Livaji leži najveće pojačanje proljeća. A upravo je Livaja dobar indikator zahtjevnosti sredine. Rekli su jednom "Nane" Bilić i Goran Ivanišević da te tvoji ljudi najviše vole i najviše mrze. U ovoj se priči ne mrzi, ali je zaista fascinantna ta situacija u kojoj, kako god okreneš, nešto nije dobro.