Pojedini igrači Hajduka nemaju kvalitetu za borbu s Dinamom: O Bambi i Trajkovskom više ne treba trošiti riječi...

Odmah na početku, kada se komentira predstava "bijelih", ta hvalisanja borbene, energične, žestoke igre splitskih prvotimaca, pa makar dolazila i iz usta trenera Gennara Gattusa, doslovno su zamagljivanje za ipak rezultatski neuspjeh. Taj element intenziteta ima svoje vrijednosti, ali kao prvo apsolutno ta kvaliteta nije dovoljna da bi se pobijedila jedna drčna momčad Istre 1961, a kao drugo, normalno je da se igrači svim silama zalažu i sto i dvjesto posto zato što nose dres Hajduka, još više zato što su jako dobro plaćeni.

Prema tome, momčad Hajduka, bez obzira na velika nastojanja, ipak nije obavila zadatak, a to je osvajanje sva tri boda. To je bio imperativ, sve drugo je podbačaj. Ma naravno, nogomet je često čudna igra, favoriti uvijek ne pobjeđuju (eto, Manchester City s genijalnim Pepom Guardiolom nanizao je četiri uzastopno izgubljene utakmice), ali u ovom slučaju taj iščupani neriješeni rezultat ima okus poraza. Točka. Sve drugo su priče u kojima se nastoji naći opravdanja za neuspjeh. No, ovom prilikom ima jedna olakotna okolnost za "bijele", a to je nedosuđeni kazneni udarac u 28. minuti.

Gennaro Gattuso i Paolo Tramezzani

ANTE CIZMIC Cropix

Kad je Mateo Lisica evidentno povukao dres Darija Melnjaka, sudac Toni Dadić najprije nije procijenio težinu prekršaja.

A kad je otišao pregledati kritičnu akciju na poziv iz VAR sobe, onda je mogao, ali nije htio, vidjeti taj faul. Trener Hajduka Gennaro Gattuso je u pravu kada je rekao da je "to bio ključni trenutak utakmice". Zagrebački sudac je kasnije pokazao koliko je svjestan svoje greške, pa se odlučio za ono najružnije što loši arbitri rade, a to je kompenzacija.

U 44. minuti nije dosudio jedanaesterac za Istru 1961 kada je Lawal, kako je govorio barba Luka Kaliterna, "bacio u vrtal obrambenog igrača" (u ovom slučaju Uremovića), pa ga je potom u izglednoj poziciji sapleo Šarlija. Ali to nije sve, Dadić je dozvolio gostima igranje na prekide, ono sitan faul do faula, a on ih je kao nešto upozoravao i to 14 puta u prvom poluvremenu. Eklatantna je bila igra Villija Koskija, mladog Finca, s taktikom "tko leži, taj ne bježi"... Uglavnom, Hajduku se ovaj gubitak dva boda dogodio u trenutku kada je Gattusova momčad mogla povećati bodovnu prednost u odnosu na Dinama na čak šest bodova.

Ono što je očigledno jesu potvrde da pojedini igrači, barem trećina od onih 16 koji su igrali protiv Istrijana, ipak nema kvalitetu za dugotrajno nadmetanje za prvaka s Dinamom.

Uzmimo, na primjer, Stipu Biuka, koji u odnosu na početke nije ni zeru napredovao: neumorno dribla i dribla, po onoj "g...o tko doda". Tu i tamo uspije, ali to je premalo. A o Bambi više ne treba trošiti riječi, kao ni o Trajkovskom, pravom veteranu. Ili o nestalnosti Šarlije, pa premda ovog puta nije igrao o učincima Krovinovića. Posebno pitanje je kriza Rokasa Pukštasa, koji je jednostavno neprepoznatljiv.

Talijanski trener ne da na svoje igrače, to mu služi na čast, on "ne želi spuštati na razinu kafanskih ćakula", ali u dubini razmišljanja mora prihvatiti činjenicu da Hajduku neminovno trebaju pojačanja, dakle ne prinove. Zato ima riječ Francois Vitali, direktor nogometnih operacija na Poljudu, koji bi morao već sada imati rješenja za siječanj.