Lukša Jakobušić znao je što hoće od prvog dana dolaska na Poljud. "Ivan Leko ili Ivan Jurić. Svejedno koji od njih, ali oni su treneri kakve Hajduk treba želi li krenuti prema vrhu. Mladi, dokazani u Europi, ambiciozni, s hajdučkim srcem. I neću stati dok jednog od njih ne dovedem u Split."
Sjedili smo u Zagrebu nedugo nakon što je Jakobušić preuzeo Hajduk dok mi je s nevjerojatnim žarom i uvjerenošću pričao o tome da je to moguće. Iskreno, nisam mu davao velike šanse. I Leko i Jurić vani su gradili sjajne karijere, u uvjetima kojima Hajduk ni izbliza nije mogao parirati. Ne mislim ni izbliza samo financijskim...
Jakobušić je za to vrijeme zavrnuo rukave i tvrdoglavo uporno i zapanjujuće hrabro kročio svojim putem. Mijenjao je trenere kao na traci (Primorac, Tramezzani, Gustafsson, Dambrauskas, Karoglan) nadajući se da će u njima dobiti ono što je tražio u Leki ili Juriću. Premda je vjerojatno bio svjestan da to nije ta priča, ali do boljih nije mogao.
Međutim, odustajao svejedno nije. U prvoj je polusezoni Hajduk nadoknadio zaostatak od 17 bodova u borbi za četvrto mjesto i Europu. I smijenio je Tramezzanija jer je Talijan u nekoliko navrata iskazao nepoštovanje prema Hajduku. Mogao je biti i prvak, a Jakobušić bi ga potjerao, jer klub uvijek mora biti iznad svih.
U drugoj je sezoni naslov izgubio možda i zato što je predugo "čuvao" sportskog direktora Nikoličiusa i Gustafssona, trenera koji nije bio dorastao izazovu Poljuda. Dambrauskas se nakon Šveđanina pokazao kao daleko bolje rješenje, imao je velik postotak osvojenih bodova, a na koncu i trofej Kupa. Litavac, međutim, nije bio "taj", golemi pritisak Poljuda, navijača i javnosti ljetos su ga sputali i umjesto nastupa s otvorenim, hajdučkim gardom Litavac je pognuo glavu.
Jakobušić je od tada skoro pa svakodnevno radio na dolasku Ivana Leke, premda je ovaj radio u dalekoj Kini, s nezamislivo velikim ugovorom, iz kojeg nije imao mogućnost sam izaći. Kinezi su se bili žestoko zaštitili kad su ga dovodili. Jakobušić je ipak bio strpljiv i ovaj put odlučan do kraja.
"Ne treba mi polovično rješenje. Radije ću dati priliku Karoglanu koji ima kvalitetu, hrabrost i energiju - ali nema iskustva - i čekati pravo rješenje."
Znao je da je Ivan Leko taj i da mu je sa svojom energijom i strasti "ušao pod kožu". I znao je da taj trenutak mora doći, premda je bio svjestan da se može dogoditi tek koncem prosinca ili početkom siječnja. Nije Jakobušića zanimalo koliko će ga to bodova koštati, niti se obazirao na činjenicu da mu opozicija sve jače radi o glavi. Hazardirao je još jednom do samog kraja...
Ivan Leko je s druge strane iz Hrvatske otišao još kao igrač davne 2000. kada je Hajduk zamijenio Malagom. Pune 22 godine bio je izvan hrvatskog nogometa i izvan Hajduka. U Belgiji, u kojoj se trajno nastanio, trenersku karijeru počeo je graditi još 2016., da bi već tri godine kasnije sjeo na klupu Club Bruggea, osvojio naslov prvaka i uveo ga u Ligu prvaka.
Često smo se znali čuti, pričati o nogometu, Bruggeu, Ligi prvaka, Belgiji, Premier ligi kojom je toliko bio fasciniran, ali nikada se nije moglo dogoditi da zaobiđemo - Hajduk. Hajduk je napustio davno, ali Hajduk iz njega nije izašao. Sve je pratio, gledao i znao. I teško proživljavao svaku izgubljenu utakmicu.
Nakon što je Jakobušić održao svoju premijernu pres konferenciju kao predsjednik Hajduka javio se Leko iz Belgije. Bio je fasciniran:
"Čovječe, kakva energija, kakav nastup. Znaš, po prvi put sam uvjeren da će Hajduk s ovim čovjekom nešto napraviti."
Ljetos se Leko već jako mučio u Kini.
"Momčad mi je jako oslabljena, ne mogu se s njom boriti za naslov. To me ubija, jer bez adrenalina moj posao ne može biti potpun."
Leki je već tada Hajduk stalno bio u mislima i Jakobušić je to znao, osjetio i zato ga je toliko često zvao, uvjeren da će se taj trenutak uskoro dogoditi. Početkom prosinca Leko je neočekivano dobio otkaz u Šangaju i Jakobušić je skočio poput pantere. Samo što se Lekin povratak iz Kine zbog velikih problema s papirologijom jako odužio.
Čim je sletio u Belgiju, na stolu je imao nekoliko unosnih ponuda. Svaka daleko bogatija od one koju je mogao dobiti u Splitu. Međutim, sve je stavio po strani, jer srce ga je vuklo u Split. Znao je koliko ga Jakobušić treba i znao je koliko mu srce udara od same pomisli da bi trebao sjesti na Hajdukovu klupu.
Nije bio mali broj onih koji su mu govorili: "Ivane, što ti to treba? Hajduk je nemoguća misija, ako ne vjeruješ nazovi svog velikog prijatelja Igora Tudora pa ga pitaj".
A Leku je svako odgovaranje samo još više guralo Hajduku. Leko nikada bio trener koji je tražio da dođe na gotovo. Leko je strast i energija kakvu u nogometu rijetko susrećete. I lud je najvećim izazovima, a lud je i za Hajdukom. Zato nije bilo ni upitno hoće li prihvatiti Jakobušićevu ponudu ili se okrenuti nekima koje će mu donijeti daleko više novca, te daleko više mira.
Što je Ivan Leko u trenerskom smislu? Netko tko u svakoj sekundi dana, ne samo treninga uvijek daje 100 posto od onoga što ima u sebi. Nikada 99 posto! I nikada neće prihvatiti da bilo tko oko njega daje "samo" 99 posto. Požrtvovan, izravan, hrabar, strastven, s nevjerojatnom radnom energijom, koju zna sjajno prenijeti na igrače koje vode. I koji brzo prepoznaju da ispred sebe imaju trenera koji daje sve što ima u sebi i koji isto traži od njih. Budi pošten, igraj za momčad i daj sve od sebe.
Lekin nogomet je sustav 3-4-3. Maksimalno ofenzivan, često s krilima na bokovima, pa ispadne i 3-2-5. Leko je kreativac koji obožava napasti, a ne destrukcijom tražiti put do pobjede. Naravno, da bi momčad mogla odgovoriti takvim zahtjevima mora biti spremna na puno trke u oba smjera i na maksimalnu odgovornost u igri. Zato je u Lekinim momčadima uvijek bilo puno mladih, potentnih igrača prepunih energije, brzine i trke.
Nažalost, Hajdukova svlačionica nije takva. U njoj je puno igrača koji ne mogu odgovoriti zahtjevima Lekinih 3-4-3. Što znači da će se morati prilagoditi i strpljivo iz dana u dan mijenjati navike i sposobnosti igrača koliko to već bude moguće. I neće mu biti lako jer igrače koji su blizu 30 godina nije lako mijenjati, a Leko ih u svlačionici ima pregršt.
Zato će Jakobušić, Leko, igrači, javnost, a prije svih navijači morati biti naoružani strpljenjem. Leko nema čarobni štapić, Leko je trener čiji je rad jako prepoznatljiv, ali da bi bio takav mora biti i jako sustavan, a sustav se ne stvara preko noći. Proljetni dio sezone stoga će biti i svojevrsna prilagodba kao i test za sve igrače da se vidi tko može odgovoriti Lekinim zahtjevima, a tko će morati otpisati.
Međutim, jedno je neupitno: Hajduk je napokon dobio vrsnog trenera. Hajdukovca od glave do pete, motiviranog do krajnjih granica, borca koji ne poznaje strah i kalkulacije, dokazanog pobjednika kojeg zanima samo napredak i borba za trofeje. Hajduk i Jakobušić dobili su trenera kakvog su dvije godine tako strpljivo tražili i čekali.
Što Leko može napraviti s momčadi koju ima? Teško pitanje, ali ajmo ga malo okrenuti. Što je Jakobušić uspio napraviti bez trenera kakvog je tražio? Pročistiti svlačionicu, izbaciti iz nje gubitnički mentalitet, dovesti Livaju, nadoknaditi 17 bodova zaostatka, osvojiti Kup, biti konkurentan u borbi za naslov do predzadnjeg kola i napuniti Poljud. Zar je to malo?
A sada ima Leku, ima trenera u kojeg će imati bezgranično povjerenje, bez imalo upitnika oko toga što Leko radi. Osovina predsjednik - trener ključna je za rad svakog kluba. Hajduk je u tandemu Jakobušić - Leko sada napokon ima, nakon tko zna koliko godina. Je li to dovoljno za naslov? U ovoj sezoni realno nije, ali ako će Jakobušić i Leko dobiti dovoljno vremena i podrške, nikako se ne bismo kladili kontra njih.
Leko je došao zato što mu je hajdučko srce neizmjerno veliko. S druge strane, budite sigurni da ne bi došao da nema ideju i viziju kako će od Livaje i suigrača napraviti momčad sposobnu osvajati naslove i trajati u Europi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....