Hajduk je ponovno izgubio na gostovanju, treći put u zadnjih pet utakmica izvan Poljuda. Ne igraju Bijeli nešto bolje niti na svom stadionu, ali ipak ne gube utakmice. U Kranjčevićevoj su ponovili prošlojesenska mizerna izdanja iz Varaždina i Velike Gorice s naglaskom da su primili tri pogotka, a mogla je još poneka lopta završiti iza leđa Ivana Lučića.
Kontinuitet igara poražavajući je koliko i rezultat, možda čak i teži od samog ishoda. Kao i mnogo puta dosad, u Kranjčevićevoj hajdukovci nisu imali ni snage ni kapaciteta preokrenuti rezultat, napraviti situaciju u kojoj barem pogodak za izjednačenje "visi u zraku".
Gennaro Gattuso je u velikom problemu i može se samo nadati kako će uigravanje Mlakara, Šege i Rusina donijeti preobražaj ekipe. Sam trener očito ne može pomaknuti ekipu, umjesto njega morat će potegnuti tercet novaka. Ali i tri nova napadača teško će promijeniti Bijele ne budu li imali prave lopte. Bolna je činjenica da nijedan suparnički vratar, osim Banića koji je obranio kazneni udarac Livaji, nije u porazima Hajduka imao glavnu ulogu. Bijeli su stvarali rijetke prigode, a i te koji su kreirali uglavnom su završavale u obrambenom bloku ili pored vrata.
Vratar treba nešto i obraniti
Najveći problemi današnjeg Hajduka jesu spori vezni red i siromaštvo kreiranih šansi. Čak i kada su na zimskim pripremama igrali protiv objektivno puno lošijih protivnika poput trećeligaša Osnabrücka i Murcije, nisu su mogli pohvaliti da su prigodama ni činjenicom da su protivnike pritisnuli u njihov kazneni prostor. Malobrojni su te susrete shvatili kao upozorenje, ali sve dođe na naplatu.
Hajduk igra kontrolirani nogomet u kojem je defenziva glavna komponenta pobjedničkog recepta. Drugi dio te formule za tri boda dosad je bio oslonjen na Livaju. Zabio je Livaja i u Kranjčevićevoj, ali popustila je obrambena kompozicija, ponajviše u sredini. Hajduk je dopustio previše prigoda, naposljetku i pogodaka. Lučiću pogoci ne idu na teret, ali dužnost vratara u velikom klubu je nešto i obraniti, ponekad prelomiti utakmicu.
Jasno, nećemo se hvatati vratara, jer problemi Hajduka primarno su locirani u građenju igre i sterilnosti krilnih napadača. Rakitić i Krovinović su tandem koji je Gattusu do Kranjčevićeve pružao defenzivnu stabilnost i mirnoću. Protiv Lokomotive nisu bili na uobičajenoj razini, ali u kontinuitetu je njihov problem igra prema naprijed. Rakitić je u Kranjčevićevoj iz prekida servirao asistenciju, međutim u igri je kao i protiv Belupa bio primjetan tek po nekoliko pogrešnih dodavanja.
Spora, nadasve neaktivna izvedba je u sredini, ali i kada veznjaci pošalju loptu prema krilnim napadačima, njihove odluke su "sjedi jedan".
Talijan ne riskira
Sanyang je potrošio sve kredite, dok smo za Biuka već odavno konstatirali kako je trebao biti najveće pojačanje, ali pokazao se kao najveće razočaranje. Stoga ne čude njegovo loše izdanje i reakcije u Kranjčevićevoj, sve je to deja vu. Već viđeno iz prošle jeseni. Biuk je kontra Lokomotive pružio ono što je pružao i dosad, ali brine kako Gattuso nije njegove igre prepoznao još u prvom dijelu sezone. Kao ni igre Sanyanga. Uporno im je nudio priliku za prilikom, a to onda nije problem igrača već trenera.
Anemični vezni red, krilni napadači bez moći i kapaciteta, a kompletna momčad energetski prazna. Što je Gattuso radio na priprema, ostat će velika enigma. Imao je izolacijski mir, imao je sjajne uvjete u Španjolskoj, ali Hajduk na proljeće igra lošije nego prošle jeseni.
Očekivali smo da će momčad u drugom dijelu sezone biti tjelesno spremnija, da će imati sposobnost visoko napasti protivnike. Pokazati u završnicama utakmica da njihovu individualnu klasu prati i golema trkačka energija. Ali od svega ništa. Nažalost, prazna očekivanja. Gattuso ne riskira, igra na sigurno i ne može se pomaknuti od svoje vizije igre. Negledljivog nogometa koji iz vikenda u vikend razočarava navijače Hajduka. Ali kako god bilo, ostaje nada da će tri svježa "špica" promijeniti sliku.
Tko će prosuti više bodova?
Sve je isto k‘o i lani, konstatirali smo uz refren hita Bijelog dugmeta nakon remija s Belupom. Lokomotiva je samo potvrdila scenarij, jer Hajduk je kao i prošle godine u proljetnu polusezonu ušao s jednim bodom iz dva susreta. Promijenio se ritam skupljanje bodova, tada su na premijeri izgubili od Rijeke, a ovog puta su "pali" u drugom kolu. Međutim, ima i jedna dobra vijest u scenariju. Prvenstvo se igra "tko manje".
Kao trešeta, omiljena dalmatinska kartaška igra koja pritom traži neparni broj sudionika. Baš kao u hrvatskom prvenstvu gdje se tercet nadmeće tko će više bodova prosuti. Zato je Hajduk unatoč lošim izdanjima i dalje legitiman konkurent za naslov. Baš kao i 2005. kada su Bijeli osvojili zadnju titulu. Borili su se Hajduk, Inter i Rijeka, skupljali bod po bod i na kraju je Hajduk put do titule trasirao remijem u pretposljednjem kolu u Zaprešiću. Iskustvena pouka šalje poruku kako Hajduk osvaja naslov kada se igra "tko manje", ali ovog puta nema Intera. Za stolom je puno ozbiljniji igrač iz Maksimira.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....