Suština priče sa Poljuda je slijedeća. Da je jedan gol išao više u mrežu Majkića to ne bi promijenilo uvjerljivost dojmova o aktualnom stanju Istre i Hajduka. Puljani su u vrlo dobrom momentumu, koji je takav bio i u porazu sa Lokomotivom. Zato se dogodilo da su u dva gostovanja, sa drugim i trećim na tablici, od kojih je jedan velikan HNL-a, uzeli velika četiri boda. I ne samo to, igrom su bili vrlo dominantni (Koprivnica) odnosno vrlo uvjerljivi (Split), postigli 5 i primili dva pogotka.
Pečat igre Gonzala Garcije vidljiv je još od prošle sezone. U ovoj, čim je dobio više na razini kvalitete, kvaliteta te igre je još očitija. Garcijina Istra igra nogomet, sa svima i svugdje, više je manje uspješna što zavisi i o suparniku. U Splitu je, eto, u prvih 10-15 minuta bila podređena, Hajduk ih je baš dominirao, ali srećom po njih, Majkić je bio siguran. Potom je snaga igre Puljana došla do izražaja, o čemu je govorio u najavi trener Hajduka Mislav Karoglan.
Jedan od onih aktera HNL-a koji iskazuju respekt suparniku, a nakon utakmice ne traže alibije za propuste. Da je Livaja još jednom matirao Majkića, realno to ništa ne bi značilo u kontekstu problema Bijelih ili vrlina Zeleno Žutih. Procesi igre nisu stvar tjedna, nego pripreme i (polu)sezone. Samo u nas se misli da se od danas do sutra mijenjaju strukture igre, ponašanja, pristupa i rezultata...
Karoglan je mlad trener, kao i Garcia, vjerojatno nije slučajno da su oboje profesionalnih ponašanja i govore sa poštovanjem o suparniku. Karoglan nije imao vremena, i pitanje je hoće li ga dobiti u uzavrelom poljudskom loncu, ali Garcia je u Puli zaslužio povjerenje i već drugu sezonu mijenja provincijski mentalitet Istre 1961. Ne želi nabijanja lopte, ima jasne linije igre, od otvaranja iz niskog bloka preko sredine do napadačke kreacije.
Uz to Garcia je, kao trener koji još sazrijeva (ovo mu je treća samostalna sezona), pa mu se dogodi neka dvojbena procjena, vrlo dosljedan tip. I kad mu igrač ne daje na treningu što očekuje, ma kako se zvao, bit će upozoren, a nema li očekivane reakcije, poslat će ga na klupu. Kad igrač ne igra sa momčadskim duhom, slijedi isto. Garcijina je zasluga što Istra plijeni igrom na tragu španjolskih pristupa, te više nije fokusirana na čuvanje mreže i polupredaju već nakon izlaska iz tunela na Učki...
Ugodno je vidjeti potvrde takvih dojmova i iz splitskog okruženja. U kojem nedostaje ono što govorimo, u njenoj klupskoj dimenziji, o Istri. To je stvaranje igre, momčadska homogenost, jasno taktičko i tehničko promišljanje te upornost da se unatoč usponima i padova zadrži na odabranom putu. To što je Istra nakon Poljuda, u posljednja dva gostovanja, prvo bila logično nezadovoljna zbog poraza, a sada već jako žali za pobjedom, zorno ukazuje na napredak.
No, odigrati tako dobro na Poljudu protiv Hajduka i ostvariti pozitivan ishod (jer moglo se i izgubiti) snažan je impuls za nastavak. Koji neće biti lakši, štoviše, biti će sve teži već od Varaždina. Ovakvim igrama rastu očekivanja i Gonzalo Garcia, uz podršku tihog, ali vrlo prisutnog i učinkovitog direktora Sašu Bjelanovića, mora biti vrlo oprezan da se radna i poticajna atmosfera u svlačionici ne razvodni pod naletima pohvala u samozadovoljstvu.
Istra je tek iskoračila i dala naslutiti da bi mogla, napokon, evakuirati se sa sidrišta devetog mjesta. Prvi cilj je ostanak u ligi, idući bijeg sa devete pozicije, a onda ako se to ispuni, što nogomet donese po zasluzi... Kao u Splitu, gdje je, neki su možda propustili primijetiti, igrala i Istra te vjerojatno ima neku zaslugu što Hajduk nije bio dobar nakon 15. minute.
Kao što je Hajduk bio zaslužan da je Istra bila "tanka" u tih 15 minuta. Nogomet je to, igra dva suparnika, a ne solo utrka sa egzaktnim vremenima i učincima...