Mauro Perković postigao je jedini pogodak u posljednjoj Dinamovoj pobjedi u Puli, 27. siječnja prošle godine (1:0). Spasio je tada Sergeja Jakirovića koji je nakon domaćeg poraza od Lokomotive 3:0 visio o tankoj niti. Tko ovaj put može spasiti Modre i Fabija Cannavara da osvoje tri jako bitna boda u borbi za naslov prvaka?
- Baturina! Moj prijatelj Baturina. On radi razliku. Ali nije jedini, mogu to i Stojković, koji je na visokoj razini, Pjaca i Petković – kazao nam je Perković, kojeg smo mobitelom pronašli u poljskom gradu Mielecu gdje je njegova Cracovia gostovala kod Stala.
- Istra također ima adute, posebice krila. Rozić, Lawal i Lisica imaju kvalitetu Dinamu napraviti probleme - dodao je i udarne igle domaćina.
Kako mu je u Poljskoj?
- Nije velika promjena jer Krakow je sličan Zagrebu, ima se dosta toga za vidjeti. Jedino je jezik drugačiji. No, dečki u svlačionici mi olakšavaju. Zadovoljan sam što se tiče kluba, imamo trening-kamp, dobre terene, uvjeti su vrhunski, ali draže bi mi bilo da više igram. Rekli su mi da moram biti strpljiv, čekati priliku i dobit ću šansu. Nisam igrao od prošlog ljeta pa odigram i poneku utakmicu za drugu momčad da se uhodam. Cracovia ima sustav s trojicom u obrani, mjesto lijevog stopera je idealno za mene.
Što ste u Krakowu prvo posjetili turistički?
- Bila mi je ovdje mama pa smo otišli u rudnik soli. Ogroman je, tri sata traje obilazak. Malo ću se kulturno educirati.
Što vam se događalo u 2024. godini nakon te utakmice u siječnju čiji ste bili junak? S vremenom ste ostali izvan shema trenera što je rezultiralo da 22. veljače odete iz Dinama na posudbu u Cracoviju.
- Mjesec dana kasnije dobio sam dobio visoku temperaturu i bolove u trbuhu, bio sam dva tjedna izvan ekipe, a kad sam se vratio odigrao sam još nekoliko utakmica. Sezona 2023./‘24. je bila, zapravo, za mene jako dobra. Na ljetnim pripremama pitao sam se što dalje, trener Jakirović me htio, došle su ponude za mene, ali klub je odlučio da ostanem. Taman prije starta prvenstva ozlijedio sam se na treningu, otišao mi je kolateralni ligament u koljenu i dva u gležnju, bio sam izvan ekipe dva mjeseca. Vratio sam se pod trenerom Nenadom Bjelicom, igrali smo prijateljsku utakmicu, doskočio sam krivo, iskrenuo zglob i još mjesec dana bio aut. Tako mi je otišla cijela polusezona. Stigao je i treći trener, Fabio Cannavaro, vidio sam da nema prostora za mene te sam odlučio otići jer još sam mlad, najbitnije mi je igrati.
Posudba je dogovorena na godinu dana.
- U Cracoviji imam ugovor do zime, a Poljaci imaju pravo otkupa.
Perković je rođen u Puli 22. ožujka 2003., a u zimi 2023. stigao je iz Istre 1961 u Dinamo u transferu koji je po Transfermarktu bio dva milijuna eura. Kako bi ocijenio svoje dvije godine u plavom dresu?
- Trener je tada bio Ante Čačić. Velika je stepenica prijeći iz Istre 1961 u Dinamo, osjetio sam to na prvim treninzima. Pod Čačićem sam prošao doba prilagodbe. Ubacivao me u igru, nekad sam zaigrao i od prve minute. Potom je došao Igor Bišćan, igrao sam, sve do utakmice s Hajdukom na Poljudu gdje smo osvojili prvenstvo. Nakon toga više mi nije dao šansu do kraja sezone. U lipnju sam bio na Euru U-21, a po povratku vidio sam da nisam u Bišćanovim planovima. Kako je brzo došao Jakirović, razgovarao sam s njim, rekao mu da želim igrati, na što je odgovorio da ću dobiti priliku, pa ako je opravdam imat ću minutažu. Tako je i bilo, zabio sam baš protiv Istre 1961 na Maksimiru svoj prvi od dva gola protiv bivšeg kluba i tada je krenulo moje bolje razdoblje. Najviše sam igrao kod Jakira.
Kako to da vas je Bišćan kao mačem odsjekao? Od igrača koji je praktično standardno igrao do onoga koji više ne dobije ni minutu. Jeste li imali kakav sukob?
- Ne, nije bilo sukoba. Nikad mi nije kazao razlog zašto je to bilo tako. Radilo se o trenerovoj odluci. Prilikom njegova odlaska napisao sam mu poruku i poželio mu sve najbolje. Makar uopće nisam igrao, ostali smo u normalnim odnosima, nikad se ni s jednim trenerom nisam posvađao. Uvijek sam radio, davao sto posto i šutio, nisam imao sukobe. Odluke kakve su bile morao sam poštivati.
Je li vam drago ili krivo što ste odabrali Dinamo?
- Drago mi je, uvijek će biti. Osvojio sam četiri trofeja, proveo predivne godine s navijačima i sa svima. To je veliki klub u kojem sve iskusiš. Imao sam golemu želju igrati za Dinamo, to sam ostvario, radi toga sam sretan i ponosan.
Pisalo se kako Mauro igra za Dinamo, a brat Toni, košarkaš Splita, je hajdukovac. U međuvremenu je prešao u talijanski Forli.
- He, he, he... To je bila medijska konstrukcija. On je, igrajući u Splitu, više pratio Hajduk, išao je i na utakmice, volio je to, ali vjerujte mi: uvijek je navijao za brata.
Vratimo se na Dinamovu posljednju pobjedu u Puli tim vašim pogotkom.
- Poseban događaj u teškom razdoblju za klub. To mi je jedna od najdražih utakmica u karijeri jer dogodila se na Drosini, gdje sam krenuti igrati, a onda sam stigao s Dinamom i zabio za pobjedu. Igrao sam i za Istru protiv Dinama, u pamćenju mi je onaj susret u kojem je Bruno Petković pucao jedanaesterac, pa je umjesto pogotka dobio crveni karton! Ludnica.
Kako objašnjavate lošu sezonu Dinama u SHNL-u?
- Ni prošle sezone nije bilo lako, a ove je još teže. Danak je sigurno uzela Liga prvaka. Vjerujem da će se posložiti do kraja i osvojiti naslov, kao i uvijek. Koji su razlozi, teško je reći. Nije lako osvajati bodove, dobre su i druge momčadi, SHNL je postala kvalitetnija i jača nego prije. Vidi se to i po transferima koje je napravila Rijeka, po igračima kakve je Hajduk doveo...
Kakvu utakmicu očekujete na Drosini ove subote?
- Nadam se pobjedi Dinama jer to će mu puno pomoći da osvoji prvenstvo. Iako, Istra je pokazala protiv Rijeke u Kupu koliko je dobra. Pod Gonzalom Garcijom igra ponajbolje u ligi, neće ih biti lako pobijediti, pogotovo kod kuće. Bit će to tijesna utakmica.
Rođeni ste Puljanin, a draži vam je Dinamo nego Istra 1961? OK, razumijemo da ste i dalje pod ugovorom s Modrima.
- Teško je reći tko mi je draži, ali kad zaigrate za Dinamo, uđe vam u srce. U Zagrebu sam se totalno zarazio plavim virusom. Doslovno je tako. Kad ste u klubu, osjećate tu ljubav prema Dinamu.
Čujete se s igračima?
- Da, da, s Baturinom igram play-station, a čujem se s i Moharramijem, Hoxhom, Ristovskim... S mnogima sam prijatelj jer to nije problem budući da su svi odlični momci. Komentiramo utakmice...
Kako stojite u play-stationu? Tko je najjači?
- Ha, ha, ako kažem, netko će se uvrijediti. Svi dobivamo i gubimo. Reći ću tako. Radili smo i turnire, osvojio sam i ja neke – sa smiješkom je komentirao.
Jeste li igrački štogod napredovali u Dinamu?
- Naravno, trenirali su me vrhunski treneri, najbolji u Hrvatskoj, puno toga naučiš na tehničkom i taktičkom planu, a i fizički napreduješ. Dinamo te priprema za višu stepenicu, što se vidi po transferima koje igrači iz njega rade. Što se tiče mojih stuba, nekad moraš ići dolje, da bi otišao gore. Samo mi trebaju minute jer želim veći iskorak. Smatrao sam sa ću to napraviti preko Dinama, međutim ozljede su me zaustavile pa sam htio otići negdje drugdje.
Jesu li vam treneri u Dinamu davali konkretne zamjerke zbog čega ne igrate više?
- Kako koji. Bišćan odredi tko će igrati, ne daje ti objašnjenje zašto nisi taj. Čačić i Jakirović su mi govorili kako stojim i zašto je to tako. Ovisi od trenera do trenera i kakvu imate komunikaciju.
Gonzalo Garcia vas je trenirao u Istri 1961.
- Naravno, kad sam otišao bili smo četvrti na polusezoni. Odličan je, jedan od najboljih trenera koje sam imao. Razumije se u nogomet, zna što želi, svaki igrač ima zadatak koji mora ispunjavati. Tko to bolje radi, taj će igrati. Sve igrače poveže i to dobro funkcionira. U kratkom vremenu po povratku napravio je veliki iskorak. On je sposoban dovesti Istru do Europe, to je već jednom skoro napravio. Ako neće uspjeti ove godine, sljedeće bi mogao.
Kako ste doživjeli polufinale Kupa?
- Imali su dosta šansi, ali tako je u nogometu, kad ne zabiješ primiš gol. Žao mi je što nisu ušli u finale, imali bi velike izglede osvojiti. No, igrali su dobro i mogu biti ponosni na sebe.
Kako se u Puli živi kad dolazi Dinamo?
- To je poseban dan, pun stadion, osjeti se baš ta dobra atmosfera, gušt je igrati. Pamtim dolaske Dinama još kako sam bio dijete i skupljao lopte. Tada sam gledao u Gorana Rocu i Sandija Križmana kao u idole. On su bili junaci Istre 1961, drago mi je što sam došao na njihov nivo. Jako dobro pamtim finale Kupa 2019. u Puli, imao sam 16 godina, skupljao sam lopte, bila je strašna atmosfera. Rijeka – Dinamo 3:1. Jedinstven je to bio doživljaj.
Komentari
1