Napravljena je pogreška u slučaju Rebić, ne smije se isto ponoviti s Baturinom i Sučićem

Kad dobro upoznate metode rada i upravljanja s momčadi Gonzala Garcije, onda ćete prilično jednostavno prepoznavati njegove (dis)kontinuitete. Kada je ljetos započeo eru u Hajduku, u analizi smo se dotaknuli jedne od njegovih osnovnih trenerskih osobina. Garciji je jako važno kako igrač trenira i što pokazuje u pripremama, potom kako, neovisno o statusu, trenira tijekom prvenstva, odnosno između dvije utakmice.

Na temelju onoga što vidi ili procijeni da bi se moglo događati, postavit će igrače u postavu za utakmicu. Dok je bio trener Istre 1961, za Garciju je bilo nebitno tko se kako zove i koji mu je status u momčadi, odnosno klubu. U svojoj prvoj eri, Mauru Perkoviću, koji je bio u prvoj postavi, u jednom je trenutku spočitavao pristup treningu i posljedično igri na utakmici. Kad je osjetio da razgovor nije donio pomak, Perkovića je poslao na klupu i tamo ga hladio dok se momak nije resetirao, podigao motivacijski moment i onda se vratio u momčad te iskoračio u karijeri.

Slično je postupio i s Dariom Marešićem, koji je po dolasku imao status igrača iz francuske lige, ali se vremenom odveć opušteno odnosio prema zahtjevima trenera. Garcia je i njega stavio po strani, dok Marešić nije ozbiljno podigao razinu pristupa i posljedično kvalitetu svoje igre. I Marešić je tako postao jedan od ljubimaca Garcije, igrač kojeg je pošto-poto htio dovesti u Hajduk.

Proljetos je tako Urugvajac u svojoj drugoj eri skrenuo pažnju Villeu Koskiju na neke zahtjeve koje od njega traži, ali Finac, koji je odličan igrač i momak, ali često voli “filozofirati” po svome, djelovao je kao da to ne prihvaća. Pred važnu utakmicu s Lokomotivom, gledajući ga kako trenira ispod razine, odlučio ga je postaviti na klupu. Istra je bez Koskija pobijedila 3:2.

Od tada je, shvativši poruku, odmah promijenio pristup i postao je nedodirljiv izbor trenera. Kad je Monsef Bakrar tek došao u Pulu, dojmio je s par golova i fizičkom moći. No, Garcia je od njega tražio suradnju s drugima jer to iziskuje njegov plan igre. Bakrar je ipak išao u svom stilu, ako treba i “glavom kroz zid”, i trener ga je posjeo na klupu.

Tko zna što bi bilo da Ante Erceg, koji je igrao u sjajnoj formi, nije imao performans “papirići” i zaradio 9 utakmica kazne. Bakrar, koji je zdušno radio na poboljšanjima i da se nametne Garciji, dočekao je svoj trenutak i kad je ušao u postavu, odigrao je finiš sezone u velikom stilu. Koliko je bio dobar sugerira činjenica da ga je htio Dinamo, ali je tada ipak završio u New York Cityju...

Urugvajac, kako smo i ljetos naveli, ne podnosi da mu se iz uprave petljaju u izbore igrača. Tvrdoglav je u svojem stavu, ali kako će vam kazati (gotovo) svi igrači, pravedan je. Nagrađuje rad, trud, učinak i, kako se god zvao, samo po tim kriterijima će kod njega igrati. Kad jednom ishlape snage taština, preporuka uprave, medija ili agenata, primijeti se da tako tretirana momčad počne davati, kolektivno, najbolje od sebe. I što je još znakovitije, eto da se istaknu pojedinci, i primjećuje se napredak igrača. Ne isključivo mladih, nego i onih koji su iskusniji...

Ante Rebić je jedan od tih, za kojeg su govorili da je gotov kao igrač već tri godine. Govorilo se i da Hajduku ne može pomoći, te da svojim gardom (svoj tip, introvert) neće pridobiti Garciju, a pogotovo ne igrom, jer, eto, kod Urugvajca se igra puno na posjed i tehničku komponentu. Rebić je kod Garcije pokazao sve suprotno. Kažu da odlično trenira i nadoknađuje deficite. Vidi se na utakmici da respektira trenera i njegove postavke, ali ne kroz zagrljaje i smiješak uz peticu nakon zamjene.

Najviše se vidi kroz pristup u igri, veliki trud, sve produktivnije doprinose momčadskoj igri i gotovo nestale dubioze može li 32-godišnji Rebić biti od koristi Hajduku. Kada se stvari nogometno poslože, i prema njima se ravna, onda će prije ili poslije svaki igrač shvatiti što mu je činiti ako želi igrati i napredovati uz momčad. Može to biti s mladim igračem, može sa starijim, a ključno je da ima određenu kvalitativnu vrijednost.

Zato djeluje nelogično da bi Marko Livaja, koji ima mnoge kvalitativne vrijednosti, mogao biti neprilagodljiv tom novom drilu u Hajduku. Ne samo da će biti dio te priče, nego bismo mogli kazati da će njegov učinak biti još važniji i korisniji nego kada je bio slavljen “kao jedini koji vrijedi”. Kad momčad kolektivno dobro diše, upravo se najkvalitetniji igrači najbolje istaknu... Znači li to da će sve biti “cvjetni pupoljci” na Poljudu? Naravno da ne, bit će i uspona i padova, ali po logici stvari neka momčad samo tako može, kroz vrijeme, napredovati te dostići svoje maksimume. Za koji cilj će biti dovoljni, stvar je i kvalitete i inih nogometnih faktora...

Povod ovom osvrtu zapravo je bila želja skrenuti pažnju stručnom stožeru reprezentacije da bi se mogao aktivnije uključiti u “slučajeve” Baturina i Luka Sučić. Nije stvar samo izostaviti i poručiti da trebaju više igrati ili promijeniti klub. Nismo prebogati kvalitetom da bismo prepustili “bez upliva” da takvi talenti prolaze sami kroz krize u osjetljivoj fazi karijere. Iako je Rebić jako pogriješio “Instagramom” obezvrjeđivanja izbornika nakon Eura 2021., moglo se taj slučaj diplomatski riješiti i osigurati da se Rebić, specifični profil igrača, ipak vrati u selekciju. Nakon hlađenja, a prije otpisa, uvijek vrijedi pokušati promijeniti stvari...