‘Hajduk me zvao, bio bih dobar i u nekom većem klubu, na prvom sastanku stisnuo mi se glas od straha‘

Na trenerskoj klupi Lokomotive Silvijo Čabraja (56) “vozi” četvrtu uspješnu sezonu. Najdugovječniji je, a po mnogima i najbolji trener u SHNL-u. Unatoč silnim igračkim promjenama i brojnim odlascima najboljih i najnadarenijih igrača, Čabrajin sastav svake sezone nosi prepoznatljiv trenerski rukopis i izgleda kao momčad. A to je neprijeporno najveći epitet koji neki trener može dobiti, svake sezone strateg s Kajzerice izvlači maksimum iz svoje svlačionice.

Uoči subotnjeg gradskoga derbija s Dinamom (17.30 sati) zamolili smo Čabraju da rezimira dosadašnji rad na Kajzerici, ali i da pogleda prema budućnosti. Protiv Plavih je ostvario tri pobjede i tri remija, pretrpjevši devet poraza u ove tri i pol sezone.

- Moram priznati, u prvoligaški sam nogomet ušao s određenim strahom. Sezonu ranije Lokomotiva je jedva ostala u prvoj ligi, otišlo je dosta igrača, došli su igrači iz druge lige, stvarala se nova momčad i nisam mogao znati što će se događati. I prva mi je želja bila da dočekam vrijeme za duge rukave na klupi, kako ne bih bio instantno smijenjen, bila bi to mrlja na sve što sam do tada napravio u nogometu. Prvu smo utakmicu igrali s Hajdukom i na sastanku s igračima uoči dvoboja odjednom mi se “stisnuo glas”! Od svega pomalo, od uzbuđenja, straha, treme... Ta mi je prva sezona na klupi definitivno bila najstresnija, međutim, kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da mogu raditi ovaj posao, da imam dovoljno znanja i sposobnosti za prvoligaški nogomet. Rano smo osigurali ostanak u ligi, iako smo tijekom sezone ostali bez nekoliko važnih igrača koji su bili prodani. Ali, nikad nisam kukao zbog tih odlazaka, svjestan sam kako klub funkcionira. Niti sam tražio dolazak određenih igrača, uvijek sam vjerovao da možemo iznova stvoriti dobru momčad i da svaki igrač koji dođe u našu svlačionicu može biti koristan. Vjerujem u svoje igrače, pa kad vidim kod njih napredak, to mi je najveće zadovoljstvo. Primjerice, na posljednjim treninzima uživam u Krivakovim potezima, vratio se na travnjak nakon teške ozljede i milina ga je gledati. Kao i napredak Smakaja, Fetaija, pa odnos 37-godišnjeg Sigalija, koji je sigurno jedan od najboljih stopera u ligi. U svakoj dolazećoj sezoni bilo je i manje stresa, ali sam se svih ovih godina čvrsto držao nekih postulata. Uvijek vjerujem u rad, nastojim biti pošten i pravedan prema igračima, a u svlačionici sam jedini “gazda”. Okupio sam odličan stožer oko sebe, dobro funkcioniramo, s njima praktički provodim više vremena nego s obitelji, koja mi je, dakako, najveća potpora u svemu što radim.

Koliko ste danas drukčiji trener u odnosu na prvoligaški početak?

- Ne znam, teško mi je odgovoriti. Svakako sam iskusniji, ali nogometnu filozofiju nisam mijenjao. Lokomotiva četiri sezone igra identično, igramo za gol više, težnja mi je da gledatelji uživaju u našem nogometu. Pobornik sam teze da momčad koja zabija dosta pogodaka sigurno ne može biti loše plasirana na ljestvici. U odnosu prema igračima možda sam promijenio neke potankosti, malo sam staloženiji, gdjekad poštedim starije igrače, iako sam na početku i od mladih i od starijih tražio na svakom treningu jednaki intenzitet rada. U ove četiri godine Lokomotiva je ponudila niz mladih igrača, ali su i neki stariji bili “vraćeni u život”, samo prošle i ove sezone to su, primjerice, bili Leovac, Čop i Pajač. Tu je i Karačić, koji je nakon odlaska iz Rudeša igrao mali nogomet, a u četvrtak je opet dobio poziv za australsku reprezentaciju. I rekao mi je: “Šefe, da sam svih ovih godina radio s vama i ovim stožerom, bio bih danas kapetan australske selekcije”.
Koliko vas je svih ovih sezona opterećivala spoznaja da ste praktički bili natjecateljski ograničeni, da ste svake nove sezone radili Sizifov posao, počinjali ste ispočetka i stvarali ste svakoga ljeta novu momčad?
- To je život Lokomotive, naučen sam na to i pokušavam što bolje raditi u takvim uvjetima. Nogomet je, ponajprije, moja ljubav, dijete sam Kajzerice i ovaj klub imam u srcu. Pa iako se zna kako Lokomotiva funkcionira, realnost je stvaranje i prodaja naših mladih igrača, za što velike zasluge ima moj brat Jurica, direktor omladinske škole Lokomotive. To nije poništilo moju ambiciju za višim dosezima. Primjerice, nedavno smo ispali u Kupu protiv Istre, bilo mi je užasno teško, ali sam istodobno bio svjestan da nemamo roster igrača kojim bismo mogli biti uspješni u oba natjecanja. Mora se poklopiti mnogo toga kako bi Lokomotiva bila u samom vrhu. Ove smo turbulentne sezone jesenas bili prikovani i za dno ljestvice, a sad nam nedostaje tek poneki bod da i matematički osiguramo ostanak, a istodobno smo u izjednačenoj ligi u utrci za plasman u Europu. Uglavnom, najvažnije je biti s obje noge na zemlji i realno procijeniti situaciju te u svaku utakmicu ući s opipljivom željom i žarom za što boljim rezultatom. Lokomotiva nije predodređena da se bori za naslov, ali to ne znači da ne smijemo imati visoke ambicije. I to je jedino ispravno razmišljanje.

Nije baš uobičajeno, posebno u SHNL-u, da je neki trener četiri sezone na klupi jednoga kluba. Je li vam se gdjekad pojavilo svojevrsno zasićenje?

- Ma, to su floskule o zasićenju... Zašto bi došlo do zasićenja? Svakoga ljeta počinje nova sezona, fluktuacija igrača je velika, dolaze novi igrači, iznova se počinje nešto stvarati. U ovome poslu svakoga se dana moraš educirati i tražiti neke nove potankosti. A ugodno se osjećam u Lokomotivi, volim Kajzericu, ovdje sam nogometno odrastao...

A osjećate li se spremnim za veći izazov od Lokomotive? Za rad u klubu koji se imperativno bori za trofeje, što sa sobom donosi i veći pritisak?

- Najprije da vam odgovorim na ovo o pritisku... U svakom je klubu pritisak, mislite li da ga u Lokomotivi nema? Sam sebi stvaram pritisak jer želim stvoriti dobru momčad, koja će dobro igrati i ostvariti dobar rezultat. Slažem se da je u klubovima koji se bore za trofeje taj pritisak veći jer Lokomotiva nema navijače i nema negativnih povika s tribina, niti medijskog pritiska. Ponosan sam na sve što sam dosad napravio s Lokomotivom i siguran sam da bih mogao dobro raditi i u nekom klubu s višim ambicijama, s drukčijim proračunom, drukčijim igračima, drukčijim zaleđem...

Ljetos vas je, prije dolaska Gennara Gattusa, kontaktirao bivši Hajdukov sportski direktor Nikola Kalinić, u maksimirskim se hodnicima gdjekad potiho spomene i vaše ime. Očekujete li možda poziv iz Splita ili svog Zagreba?
- Ne, iskreno rečeno. S Hajdukom sam imao kontakt, bio sam jedan od kandidata, na kraju su izabrali Gattusa. Gledajte, nikad nisam razmišljao, niti očekivao, da ću biti prvoligaški trener, iako mi je to bila želja. Stoga je jasno kako mi je želja i da dođem u klub koji se bori za trofeje jer čovjek bez ambicija ne može funkcionirati. Dogodi li mi se u karijeri da dobijem priliku u nekom velikom klubu, bit će to sjajno, ne dogodi li se, Bože moj, život ide dalje. U ove sam četiri godine imao kvalitetnih ponuda, ali dobro sam se osjećao u Lokomotivi i nisam uopće razmišljao o odlasku s Kajzerice.

U subotu gostujete na Maksimiru. Prošle ste zime “pregazili” Dinamo (3:0), jesenas ste gadno nastradali (1:5). Što možemo očekivati u ovom gradskom derbiju?

- Svašta se događalo na utakmicama koje ste izdvojili. Da mi je netko rekao da ćemo razbiti Dinamo 3:0 na početku drugoga dijela prvenstva, pomislio bih da nema ni o čemu pojma. Naravno da uvijek vjerujem u sebe i svoju momčad, za mene su moji igrači najbolji i uvijek vjerujem da bilo koga možemo pobijediti. Nadigrali smo tada Plave, bili smo brži i hitriji. A nakon onih 1:5 možeš samo “pjevati borbene”, pokriti se po ušima i šutjeti. Nismo bili pravi u toj utakmici i malo je koristi od kasnijih priča da smo i mi imali nekoliko šansi, da smo dva gola primili u sudačkoj nadoknadi... Subota donosi novi okršaj i neku sasvim drukčiju utakmicu. Važnu utakmicu, Dinamu nasušno trebaju bodovi u borbi za naslov, ali u nama živi ambicija za plasman u Europu. Pokušat ćemo odigrati dobru utakmicu, a na kraju ćemo vidjeti kako će sve završiti. Najvažnije je da damo sve od sebe, te da nakon utakmice uđemo u svlačionicu i pogledamo se u oči.

Kako prognozirate rasplet utrke za naslov prvaka?
- Nisam prognozer i ne bih se time želio baviti. Siguran sam tek da će biti još neočekivanih posrtaja vodećeg trojca, ova je sezona pokazala da nema unaprijed upisanih bodova i da se ne može ništa na papiru planirati.

Ugovor vam istječe na kraju ove sezone. Već mjesecima struji informacija da odlazite s Kajzerice, da će vas naslijediti trener juniora Nikica Jelavić, kakva je zapravo situacija?

- O tome definitivno ja ne odlučujem, nego klupski direktor Božidar Šikić. Hoću li ostati trener, doista ne znam. Možda je došlo do zasićenja s njegove i klupske strane, s moje, rekao sam, sigurno nije i u meni je najmanji problem. U ovome trenutku ne mogu vam konkretno odgovoriti, ali želio bih i volio mirovinu dočekati na Kajzerici. Međutim, svjestan sam da se to neće dogoditi i da neću biti umirovljen u Lokomotivi - znakovito nam je odgovorio Čabraja.