Pretrpjela je Lokomotiva na Maksimiru “totalnu štetu”, vratila se na Kajzericu razbijena, karambolirana, igrački nadigrana i rezultatski dotučena. Nije bila ponižena, ali to može zahvaliti isključivo samozadovoljstvu Dinamovih nogometaša, koji su, nakon ostvarenog 3:0 vodstva, u posljednjih 15-ak minuta, kad su se Lokosi apsolutno raspali i nisu bili nalik ozbiljnoj momčadi, nonšalantno propustili nekoliko prilika da do vrha napune mrežu vratara Šubarića.
Iako je Lokomotiva prva zaprijetila (Vasilj) nakon nepunih desetak sekunda igre, pokazalo se da je taj pokušaj bio zapravo “labuđi pjev” neprepoznatljivih gostiju. Što se dogodilo da su u najavama još kako glasni Lokosi (“Idemo po sva tri boda!” – jasno se čulo s Kajzerice u danima prije dvoboja) odjednom zašutjeli tamo gdje su trebali biti gromki i glasni? Odgovor možda i nije tako kompliciran...
Igračka blamaža
Ova momčad Lokosa, naime, može dobro izgledati isključivo u slučaju kad svaki igrač daje svoj maksimum na terenu. U svakom pogledu, voljnom i igračkom, kad je svaki pojedinac na trkački visokoj razini, taktički discipliniran i maksimalno koncentriran. A sve je to izostalo u subotu na Maksimiru. Zakazala je gotovo kompletna momčad (odnosno, Lokosi uopće nisu bili nalik momčadi!), na prste jedne ruke možemo nabrojati igrače koji su, barem htijenjem, zavrijedili pozitivnu ocjenu (Sigali, Fetai, Andrić), a u posljednjih 20-ak minuta vratar Šubarić obranio je kazneni udarac Petkoviću i još nekoliko teških lopta te tako spriječio rezultatsku blamažu. Igračka se blamaža već dogodila. Iako je kod prvoga gola i on morao bolje reagirati...
Kad se loše uđe u dvoboj, teško se, najčešće nemoguće, vratiti. Posebno protiv goropadnog Dinama.
A sve je Čabraja shvatio nakon nešto više od pola sata, nakon Dinamova drugoga gola, kad je rezignirao sjeo na klupu. To mu nije običaj, utakmicu načelno prati stojeći uz aut-crtu. I taj je Čabrajin potez rekao mnogo toga, a nakon dvoboja samo je potvrdio razočaranje i ljutnju...
- Bila je to Dinamova pobjeda bez borbe s naše strane! Ne znam jesmo li uopće nastupili, ni jedan ozbiljan udarac nismo imali prema Dinamovim vratima. Uvukli smo se u naših 16 metara i grčevito branili cijelu utakmicu. Svaka čast Dinamu, a mi ako nismo 100 posto trkački raspoloženi, teško možemo bilo kome parirati u SHNL-u – rekao je Čabraja najveću istinu o vlastitome sastavu.
Jer, prebrzo se zaboravilo da je Lokomotiva, gadno “osakaćena” u ljetnom prijelaznom roku, cijele jeseni “šepala”, a u nekoliko je navrata držala i “fenjer”, pa je čak figurirala i kao najveći kandidat za ispadanje. Pa je u zimi ostala i bez najboljeg strijelca Čopa, no dobrim igrama u jesenskoj završnici i na proljetnom startu Lokosi su pobjegli s dna ljestvice i odjednom su se pojavile nekakve europske ambicije. Koje definitivno nisu ni blizu stvarnosti.
Lokomotivin je objektivni limit, naime, plasman u sredinu ljestvice i što ranije osiguravanje prvoligaškoga statusa. Sve ostalo su neutemeljene tlapnje. Lijepo je imati ambiciju, ali svaka ambicioznost mora imati i svoje pokriće. Iako maksimirsko izdanje nije objektivna slika vrijednosti Čabrajine momčadi, nedopustiv je takav raspad kojim su se Lokosi praktički ponudili na pladnju kudikamo kvalitetnijem suparniku. I da su Dinamovi nogometaši zadržali posvemašnju ozbiljnost u završnici dvoboja, Lokomotivin bi karambol bio još teži i bolniji...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....