Lukša Jakobušić u nedjelju će u Kranjčevićevoj obilježiti dvije godine mandata. Pritom vjeruje da će imati puno više sreće nego na premijeri kada je u Puli, samo dan kasnije nakon izbora za čelnog čovjeka Hajduka, uživo nazočio porazu Bijelih.

Ostat će u pamćenju

U dvije godine je izazvao veliku pozornost, postao čovjek o kojem se priča na svakom kantunu u Splitu. Koliko je jaka tema Marko Livaja, toliko je i Lukša Jakobušić. I to je već veliki uspjeh jer Dubrovčanin je u Splitu tema svakog nogometnog razgovora. Europski prvak iz vaterpola ušao je u nogomet i premetnuo se u jakog igrača na nacionalnoj sceni. Čak štoviše, ne samo na nacionalnoj, jer Jakobušić je uspostavio i čvrstu relaciju s predsjednikom UEFA-a Aleksanderom Čeferinom. U segmentu karizme Jakobušić je položio s čistom peticom. Nije bio igrač Hajduka, u klubu je prije mandata predsjednika tek nešto manje od šest mjeseci obnašao ulogu dopredsjednika. Nema iza sebe jaki nogometni background, ali uspio se nametnuti kao predsjednik s autoritetom. Za njega možete misliti da je uspješan ili možete držati da je trebao uraditi više, ali Jakobušić je čovjek kojeg će se u ulozi prvog čovjeka Hajduka pamtiti puno dulje nego li mu mandat traje.

Trenutno je na polovici puta i jasno je pitanje kako ocijeniti ostvareno. Uzeo je trofej, nakon devet godina donio Kup u Split. Uz to, od Marka Livaje napravio je brand, što je prvi takav slučaj u marketinškoj povijesti kluba. Imao je Hajduk i većih igrača od Livaje u svojoj povijesti, igrača čije ime i danas izaziva respekt navijača svih generacija, ali Livaja je napravio ono što nikome nije pošlo za rukom. Na podlozi simbioze snažnog marketinga i velikog igrača rastao je i Hajduk. S brojem članova do fascinantnih 90.000, preko rasprodanih stadiona. U Jakobušićevom mandatu Hajduk je vratio pobjedničku energiju, navijači su ponovno dobili rezultat kako misao vodilju.

Na početku svog mandata Jakobušić je o trofejima govorio na sljedeći način.

"Hajduk je sportski klub, ali i više od kluba. Bit će moćan. Nije najtrofejniji, ali bih ga volio vratiti. Svi znaju koliko priželjkujem trofeje. Treba vratiti pobjednički mentalitet od porte do trećeg kata. Većina koja radi nije nikada ništa osvojila. Trofej treba Hajduku, gradu. Ali, ima razlog zašto ne dolazi", govorio je Jakobušić tog petka 30. listopada pred dvije godine u kino-dvorani na Poljudu.

Podigao letvicu

U dvije godine uspio je klubu vratiti pobjednički mentalitet, a navijačima osmijeh, strast i radost zbog tih istih pobjeda. Ali, nije uspio doći do naslova prvaka. Međutim, od svojih ciljeva ne odustaje. Dapače, nakon osvojenog Kupa podigao je letvicu.

"Sljedeće sezone moramo više, a zna se što je više."

Više i veće je naslov prvaka, ali vrijeme će pokazati je li Hajduk spreman na taj iskorak. Jakobušić je imao idiličan put predsjednika Hajduka sve do ovog ljeta. U prvih godinu i pol dana gotovo bez pogreške. I bilo bi tako da se nije dogodio Tobol. Momčad je preuzeo u istinskom rasulu, sa šeste pozicije došao do Europe u prvoj polusezoni, ali onda je Kazahstan vratio Bijele korak natrag. U nacionalnom okviru klub je stigao do Kupa, juniori su pritom dvaput zaredom ušli u Ligu prvaka mladih. Radilo se na fasadi, ali i temeljima, rekli bi građevinari. I sve je bilo sjajno do srpnja kada je Superkup pokazao prve slabosti, a kolovoški prvenstveni dvoboj u Maksimiru na površinu iznio činjenicu da momčad nema snagu ući u tijesnu bitku s Dinamom, kao što je to bio slučaj prošle sezone. Villarreal se ispriječio na europskom putu, ali nije Villarreal bio problem. Villarreal je surova stvarnost, pokazatelj da u Europi moraš imati i sreće za prolaz do skupine. Dvije utakmice s Dinamom postavile su pravi upitnik za budućnost. Kao i treća odigrana na Poljudu prije devet dana. Sva tri susreta su potvrdila isti zaključak - Hajduku trebaju pojačanja za šampionsku utrku. Zimski mercato je nova Jakobušićeva prigoda...