Dinamo je prvak, Hajduk i Rijeka bore se za Kup, a Osijek? On će ove godine osvojiti najveći mogući trofej

Dugogodišnji kroničar osječkog sporta i posebno nogometa, kolega i suputnik na više Eura i Mundijala, Dalibor Keler, vidljivo razočarano prije devet godina napisao je u Glasu Slavonije...

”...kako smatraju ljudi iz gradske vlasti, ima drugih prioriteta pa će obnova i izgradnja sportskog kompleksa Gradski vrt gotovo sigurno pričekati neka bolja vremena. Ako će ona uopće ikada i doći...”

Bio je to 1. listopad 2013. godine i gotovo fatalističko zaokruživanje priče o gradnji novog stadiona u slavonskoj metropoli, podgrijane površnom koliko nerealnom kandidaturom Hrvatske za Euro 2012. Tada je s Mađarima HNS pokušao lijepim manirima dobiti Euro, ali i s lijepim snovima ostvarenim tek kroz nacrte-makete novih stadiona u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku. Ukrajina i Poljska bile su, kako se kaže, pragmatičnije i dobile su domaćinstvo. Osigurali su si gradnje stadiona i iskorak nogometa na planu infrastrukture. Na planu talenta, unatoč svim limitima infrastrukture, Hrvatska je za obje država ostala nedostižna.

Kad se ovog vikenda zaključi 32. prvenstvo, jedini predstavnik velike četvorke koji se neće imati čemu veseliti ili nadati bit će Osijek. Dinamo slavi 23. naslov, a Hajduk i Rijeka očekuju finale Kupa kako bi sezonu zaključili trofejem. Gledajući iz natjecateljske perspektive, razumljiva je razočaranost. No, fokusirajući se kroz sve atraktivnije i realno opipljive vizure realizacije projekta, onda je NK Osijek u 2022. godini osvajač najvažnijeg i definitivno povijesnog trofeja. Dovršetak izgradnje kompleksa na Pampasu, stadion natkrivenih tribina i sedam pomoćnih terena (tri s tribinama) za vrhunski klupski kamp. To je fantastična realnost Osijeka i zapravo kamen temeljac da se logičnim slijedovima dogodi osvajanje šampionskih, kup-trofeja i inih uspjeha...

Jedan naslov ili razočaranje, svejedno, ne mogu se mjeriti s tim događanjem jer oni najavljeni stadioni za Euro u Hrvatskoj, ispostavilo se desetljeće kasnije, realizirat će se samo u Osijeku. Možda netko nije ni svjestan koliko je to velika stvar, pogotovo u kontekstu hrvatske društvene indiferentnosti prema sportskoj infrastrukturi iz starog vijeka. U Osijeku o tome dobro znaju stvari...

Na mjestu gdje je niknuo, a nikad nije dovršen stadion u Gradskom vrtu, nekad je bio raskošan perivoj. Bilo je to važno društveno-kulturno i gospodarsko okupljalište, koje je od izgradnje 1750. godine bio jedan od prvih javnih perivoja na svijetu. Prostirao se na 42400 četvornih metara prostora, kao vrt bio je pod utjecajem francuske arhitekture, ali i s vizurama slavnog bečkog Schönbrunna. Kroz stoljeća prostor se mijenjao pod utjecajem povijesnih događanja, a posebno posljedica dva svjetska rata. Nakon drugog, 1950. godine, Gradski vrt je nestao s mape. Nove vlasti u državi smatrali su da je to mjesto snobovsko i dekadentno, pa je uskoro u tom području izgrađeno igralište. Na njemu je u rujnu 1958. godine ondašnji Proleter igrao prvu utakmicu protiv tuzlanske Slobode. Kad je 1977. Osijek uspio ući u prvu jugoslavensku ligu, plan je bio izgraditi novi stadion za 42 tisuće gledatelja. Kako su vrijeme i novci pritiskali, pribjeglo se ubrzanom projektu i gradnji, koja je trajala rekordnih 76 dana. No, otvorenje stadiona 1979. godine sa samo jednom “pravom” tribinom (zapad) bila je kao zloslutna najava svih kalvarija koje Gradski vrt prolaziti do ere Pampasa.

Prije točno 40 godina upisan je rekord, 40 tisuća gledatelja protiv Dinama. Stadion je kasnije, uz još tri niže tribine, dva puta imao face lifting. U 1998., uz reflektore i nove sjedalice, sveden je na 20-ak tisuća mjesta, a sedam godina kasnije uređenjem VIP lože i prostora vraćeno je tisuću mjesta. No, već površni pogled na objekt ukazuje da od početka izgradnje krajem 1970-ih Gradski je vrt zadržao auru nedovršene priče...

Osijek je grad koji je prije desetak godina dobio priznanje Brončani cvijet, koje se dodjeljuje najuređenijim i najčišćim gradovima u Europi. Osijek je grad koji ima čak 17 gradskih parkova, s 395 tisuća četvornih metara uređenih zelenih površina, po čemu je jedinstven u Hrvatskoj. Osijek je grad koji je, nažalost, pod utjecajem ratnih događanja i teških ekonomskih zbilja, raznih drugih socijalnih i društvenih kriza 21. stoljeća, demografski stradao i ima sve manje ljudi. Od 105 tisuća stanovnika 1991. danas je urbano područje slavonske metropole naseljeno s nešto manje od 97 tisuća žitelja, ostavši četvrti grad po naseljenosti (Zagreb, Split, Rijeka). Nova stvarnost možda je metaforički izražena i u Pampasu.

U 65 godina puta oko projekta stadion, od projekata za 42.000 iz 1977., preko onog za 33.000 iz 2012., stvarnost je dovela do mjesta za 13.000 gledatelja. To je, slijedom ritmova života u Hrvatskoj i svijetu, logična koliko i racionalna odluka. Vrijeme gradnje, od travnja 2018. do danas, nešto se odužilo, no za razliku od prvog projekta, rekorda u 76 dana (prije 4 dekade), kao i megalomanskih ideja o 30-40 tisuća sjedalica, ovaj će se hrvatsko-mađarski projekt ove godine ostvariti i dovršiti. Bit će to pravi gradski vrt nogometnog i društvenog života Osijeka.

Vrijedilo je čekati i tri točkice u osvrtu kolege Kellera (ako će ikad doći...) devet godina kasnije mogu se zaključiti riječima “ipak je došlo vrijeme novog stadiona” i to s uskličnikom. Kao što će jednom doći i trofejni uskličnici...