Na retoričko pitanje “zašto su Osijek i Bjelica izgubili prvenstvo”, najlogičniji odgovor jest da se ne može izgubiti nešto što se nije imalo. U slučaju Bijelo-plavih iz Gradskog vrta, stvar je još jednostavnije pojasniti. Osijek nije bio prvak Hrvatske, nije osvojio ni Kup bivše Jugoslavije, a ima samo jedan Kup Hrvatske iz 1999. To zorno ukazuje na strukturu kluba, tradiciju i težinu pretpostavki da se dogodi trofejni iskorak.
Sve veći tereti
Osijek je do prije pet godina bio umjetno održavan na životu. Ulaskom mađarskog kapitala promijenio se život kluba i unutar par godina Osijek je postao vjerodostojni član velike četvorke. Dolazak Nenada Bjelice u rujnu 2020. kao da je označio fazu kada se samo zbog njegove uspješne ere u Dinamu i nedvojbene trenerske mu više vrijednosti u HR stručnom spektru očekuje da će Osijek odmah skočiti na vrh HNL-a, te još lakše doći do Kupa. Bilo je takvih očekivanja odmah na startu ere Meszaros, ali se brzo shvatilo da ne može klub koji je tavorio u donjem dijelu tablice predugo vremena preko noći postati vjerodostojan akter borbe za sam vrh. Pisali smo više puta kako bi Osijek zapravo trebao nastaviti putem kojim se krenulo, a to je snaženje kluba kao poslovno-sportske organizacije i stvaranje uvjeta (infrastruktura, omladinska škola, podrška okruženja i status u institucijama nogometa). Za klub koji je odradio prvu i najvažniju zadaću, a to je osiguranje egzistencije, već je fantastična stvar bila što se krenulo graditi novi moderni stadion i još moderniji kompleks kampa sa sedam igrališta i pratećom infrastrukturom.
Svaki natjecateljski iskorak bio je dobar, ali svaki neracionalan kriterij procjene što je to iskorak za aktualni Osijek mogao je voditi u ono što se upravo događa - u veliko razočaranje!
Nenad Bjelica je tu atmosferu, sam sebi stvarajući sve veće terete, samo potencirao. S ovlastima koje je dobio od Mađara, da odlučuje apsolutno o svemu što se tiče struke u klubu i igračkoga kadra, stvorio je ozračje da se mora do trofeja jer je Osijek za to spreman. A očito je bilo i prije ovog natjecateljskog pada da - nije. Štoviše, nakon prošlosezonskog važnog iskoraka i drugog mjesta, Osijek je ove sezone bitno podbacio. U Kupu je opet ispao, a u prvenstvu ima gore brojke s objektivno, barem po imenima, pojačanom momčadi. Sada ima 65 bodova, a lani je u isto vrijeme imao 6 više (na kraju 77). Reakcija Bjelice na situaciju, i refleks posljedica te reakcije na spremnost momčadi, otišla je u sferu optuživanja uprave da nije stvorila pretpostavke da Osijek ostvari očekivani iskorak.
Gubljenje energije
No, vraćamo se na kriterij iskoraka. Zašto bi jedini pokazatelj iskoraka trebao biti trofej? Zato jer je to nametnuo gard trenera? Nije li logično da Osijek nastavlja rasti korak po korak, pa uz dovršeni stadion i kamp, nastavak konstrukcije momčadi i stvaranja kvalitetnog ozračja u okruženju, ali i statusa u forumima, prepusti logici vremena da sazrije trenutak za trofejni iskorak?
Dojam jest da je Bjelica zbog želje da svima pokaže svoju vrijednost, pogotovo onima koji su ga se odrekli u Dinamu, a i onom djelu javnosti koji ga je počeo negativno doživljavati, Osijeku učinio medvjeđu uslugu forsirajući vrijeme, ambicije i realnost. Vrijeme se ne može ubrzavati, ali se njegovim forsiranjem može ubrzati posrtanje. Uprava jest kriva što nije na vrijeme reagirala i s trenerom o tome raspravila, te utvrdila logičnije tijekove procesa rasta. Kriva je i što je dopustila da trener radi na poslovima koji nisu djelokrug stručnog rada, da na njima gubi energiju, što se onda osjeti u igri i atmosferi momčadi.
Korak natrag da bi se sutra učinila dva naprijed ono je što Osijek mora učiniti odmah. Je li tome vičan Bjelica, koji teško podnosi kritiku i neslaganje, vidjet ćemo ubrzo.
Bjelica govori baš poput nekoga tko zna da neće ostati na istoj poziciji
U pravilu svi klubovi koji imaju sličnih problema, a praktično nema onog koji ih nema, održavaju privid pozitivnog stanja dok traju odlučne natjecateljske borbe. Logično, jer epilog sezone može bitno promijeniti odnose i onih koji su se do finiša međusobno ružno gledali. Ono što je Nenad Bjelica učinio u Osijeku (pred najvažnije dvoboje sezone žustro prozivajući upravu kluba i de facto je optužiti da nije doprinijela uspjehu momčadi) teško je racionalno doživjeti, a refleksije javnog sukobljavanja dva od tri temeljna klupska faktora (uprava, trener, igrači) evidentno su se prelile na momčad. Ona (do daljnjeg) nije dovoljno kvalitetom ekipirana za naslov, ali nije ni tako slabašna kako se pokazuje proteklih mjesec dana. Zašto je Bjelica prebacio fokus s terena i borbe za vrh na poligon borbe s upravom i neke još nam nedokučive propuste?
Neki kažu da je to ogorčenje trenera jer su sve prepustili njemu na leđa, a malo učinili da ojačaju status kod HNS-a i sudaca. Drugi su uvjereni da je to stvaranje alibija kad je osjetio da neće ispuniti ni minimalne nametnute kriterije uspjeha (kup, drugo mjesto...). Treći su uvjerenja da je jednostavno iscrpljen i da je izgubio kontrolu situacije. Kako god bilo, otišlo se predaleko, a najavljuje i još žešće stavove. Tako govori netko tko zna da neće ostati na istoj poziciji...