Povijest se dobrim dijelom ponavlja na primjeru Zorana Zekića i Osijeka. Dosta je sličnosti u onome što će ga dočekati na početku njegovog drugog mandata u matičnom klubu i onoga što ga je dočekalo prije osam godina.

U rujnu 2015. stigao je nakon osmog odigranog kola, osam godina kasnije u listopadu nakon 11. prvenstvene runde, u oba navrata za vrijeme prvenstvenih stanki zbog kvalifikacija, 2015. je preuzeo klupu Bijelo-plavih u nezahvalnoj situaciji nakon sedam utakmica bez pobjede, dok je Osijek danas u nizu od pet prvenstvenih nastupa bez trijumfa.

A i danas, kao i prije osam godina, palicu momčadi predat će mu Ivo Smoje. Naime, Smoje je bio jedan od pomoćnika u stožeru Dražena Beseka kojeg je upravo Zekić naslijedio na klupi.

Najslavnije pobjede u povijesti

Ivo Smoje je bio ljubimac navijača za svojih igračkih dana, srčani kapetan kojeg su tribine obožavale zbog borbenosti i zbog toga što je stavljao glavu ondje gdje nitko drugi ne bi ni nogu. Lider u pravom smislu te riječi. Od nogometa se oprostio u trenutku kad mu je samo jedna utakmica nedostajala do 200. nastupa za Bijelo-plave, a potom je u klubu bio tehnički direktor, jedno vrijeme i skaut, no najduži staž imao je kao pomoćnik u stožeru.

Stjepan Tomas

VLADO KOS/Cropix

Taj je posao imao za mandata Beseka i Zekića, ali kasnije i kod Dine Skendera, Ivice Kuleševića, Borimira Perkovića, te na kraju Stjepana Tomasa. Sada će biti most između dva Osijekova trenera i to u nezahvalnoj situaciji u kojoj je imperativ prekinuti negativnu seriju nakon rujna bez iti jednog razloga za radost.

Smoje će u petak prvi puta odraditi medijske obveze kao prvi čovjek svlačionice, a onda u subotu postati osmi trener Osijeka - nakon Zekića, Skendera, Kuleševića, Bjelice, Pomsa, Perkovića i Tomasa - otkako je klub prije sedam i pol godina prešao u privatne ruke te drugi ove sezone. Istina, taj njegov mandat bit će ograničen na samo jednu utakmicu, s Rudešom, ali piše se. A onog trenutka kada se Zekić napokon razriješi svoga ugovora s Partizanijem iz Tirane i stigne u Opus Arenu, bit će, računajući i Smoju, već šesti trener Bijelo-plavih u nešto više od godinu dana, od početka prošle sezone do danas.

Niti jedan HNL klub u tom kratkom vremenu nije imao više promjena na klupi koliko Osijek. Potpuno atipično za Bijelo-plave, koji su isprva vjerovali u kontinuitet struke, a s kojom su sada počeli lutati. Upravo zbog kontinuiteta kojeg su promovirali kao glavnu smjernicu klupske politike Zoran Zekić ostao je na klupi i po dolasku novih vlasnika koji su preuzeli klub tek pola godine po njegovom prvom dolasku. Tri i pol godine proveo je Zekić na klupu Bijelo-plavih, njegov mandat i danas je uvjerljivo najduži nekog trenera Osijeka u eri HNL-a, klupski je rekorder i po broju pobjeda, remija i poraza, a dvije pobjede protiv PSV-a pamtit će se kao najslavnije u klupskoj povijesti.

Ivica Kulešević

VLADO KOS/Cropix

I njegov mandat završen je serijom bez pobjeda u okolnostima koje su bile protiv njega. U siječnju 2019. je prvo ostao bez ključnih igrača Roberta Mudražije i Harisa Hajradinovića, a ubrzo nakon toga i bez svog ponajboljeg igrača u tom trenutku Petra Bočkaja, kojeg je klupsko vodstvo suspendiralo nakon što se automobilom zabio u benzinsku crpku. S njegovim odlaskom zadržan je kontinuitet koji je nastavio Skender koji je do tada vodio Osijekovu B momčad. Njegov mandat trajao je svega šest mjeseci, nakon čega je opet rješenje pronađeno unutar klupskog sustava.

Kratak za dlaku

Kulešević je trebao imati ograničeni rok trajanja, trebao je samo grijati klupu nekom od trenera o kojima je tadašnja klupska uprava naglas razmišljala. A spominjali su se Hierro, Crespo, Seedorf...

Bolji dokaz da su se pogubili konci oko pitanja struke nije trebao. Kulešević je, međutim, ostao godinu dana i malo mu je nedostajalo da ispiše klupsku povijest, “za dlaku” je ostao bez plasmana u kvalifikacije za Ligu prvaka.

Nenad Bjelica

Robbie Stephenson/jmp/shutterstock Editorial/profimedia

S dovođenjem Nenada Bjelice klupski su čelnici konkretno pokazali ambiciju, ali i ta je trenerska era završila bez trofeja i europskog iskoraka. Prošla sezona bila je prilično konfuzna, s čak četvoricom trenera. Počela je s Bjelicom na klupi, iako je svakom bilo jasno da to neće dobro završiti zbog tinjajućeg sukoba osobe koja vodi sportsku politiku, a bio je i trener i sportski direktor, s upravom. Nije puklo nakon europske blamaže protiv Kizilžara, nije puklo ni zbog slabe igre i serije od pet prvenstvenih utakmica bez pobjede, što bi, recimo, bilo očekivano nego na transferu koji je predsjedniku kluba bio neprihvatljiv. A onda su počela lutanja sa strukom...

Kola krenula nizbrdo

Goran Tomić je i tada kao i godinu dana kasnije bio prvi izbor, dogovor je i bio postignut, međutim, pao je na odšteti koju je Osijek trebao isplatiti Rijeci. Donesena je odluka koja će se kasnije ispostaviti kao pogrešna. Pod pojmom kontinuiteta može se nekako podvesti i imenovanje Renea Pomsa, prethodno godinama Bjeličina pomoćnika, prvim trenerom. Isprva privremeno, a pred početak drugog dijela sezone i trajno.

Međutim, ispalo je kako je Poms dulje trajao na klupi kao vršitelj dužnosti nego kao prvi trener. Kola koja su krenula nizbrdo potom je pokušao zaustaviti Borimir Perković kojem je sreća posve okrenula leđa. Osijek je zbog promašenih jedanaesteraca u njegovom mandatu ostao bez dvije pobjede i nakon sedam utakmica bez trijumfa morao je otići. Trajao je kratko, nije dočekao kraj sezone, a njegova ostavština neće biti rezultat nego to što je Domagoja Bukvića povukao u najbolju momčad i promijenio mu poziciju, prebacio ga s lijevog beka na desno krilo.

Sezonu je spasio Stjepan Tomas, koji je prvenstvo priveo kraju, ali niti on se nije pokazao dugoročnim rješenjem. Uostalom, ugovor je dobio na godinu dana. Kojeg, kao niti njegovi prethodnici, nije odradio do kraja. Sa Zoranom Zekićem osječki Bijelo-plavi opet okreću novi list, koji bi ovaj puta napokon trebao i potrajati.