Vedran Jugović istinska je legenda NK Osijek. Kapetan aktualne momčadi prošlog je vikenda upisao 300. službeni nastup u bijelo-plavom dresu, a ako ga ove subote Željko Sopić pošalje na teren, bit će mu to i 500. nastup u profesionalnoj karijeri koja ga je vodila od Osijeka preko Rijeke i korejskih Jeonnam Dragonsa opet kući, do Osijeka. No njegov veliki jubilej prolazi onako sa strane jer okolnosti u kojima živi NK Osijek nisu lijepe, ali to ne znači da takav doseg treba zanemariti.

- Iskreno, puno sam razmišljao o tome, osobito u kontekstu trenutačne situacije. Uvijek sam smatrao da sam najmanje bitan u cijeloj priči, pa tako i u ovom jubileju. No kad smo ga se već dotaknuli, i kao iskusni igrač, ali i kao obiteljski čovjek s troje djece, u ovakvim trenucima shvatiš koliko se u životu važno okružiti ljudima koji su ti istinska podrška. Meni ovo znači jako puno i nije nikakva floskula, to je jednostavno ostvarenje sna o kojem sam maštao još kao dijete. Kad sam prolazio pokraj Gradskog vrta, kao kadet koji dodaje lopte ili sjedi na istoku, gledao sam svoje tadašnje idole i mislio: "Bože, da mi je samo jednom istrčati jednu sekundu i više mi ništa ne treba." Danas govorimo o 300 utakmica, imao sam, hvala Bogu, čast i privilegiju biti i kapetan kluba koji volim, u gradu u kojem sam odrastao, gdje poznajem velik dio navijača. To me čini izuzetno ponosnim, kao i cijelu moju obitelj - reći će Jugović, koji je nogometno prohodao u donjogradskoj Olimpiji, gdje je kao izlazni junior Osijeka odigrao i prvu seniorsku sezonu u 3. HNL, prije nego što ga je Ilija Lončarević, kojeg iznimno cijeni, 3. kolovoza 2008. godine, tri dana nakon što je napunio 19 godina, poslao na teren u slavonskom derbiju protiv Cibalije.

Dok sam bio navijač, povici su mi bili smiješni, kada si na terenu baš i nisu...

- To mi je jedna od najupečatljivijih utakmica, slavonski derbi protiv Cibalije, što je današnjim navijačima možda i teško opisati koliko je važna ta utakmica. Nisam mogao spavati dvije noći prije utakmice. Istrčati pred ljude s kojima sam dotad dijelio tribinu bilo je posebno emotivno iskustvo. Istočna tribina uvijek je bila specifična, svašta se tamo moglo čuti, ali to je dio folklora koji ovu igru čini posebnom. Dok sam bio navijač, neki od tih povika bili su mi i smiješni, ali kada si na terenu, onda ti baš i nije smiješno - iskreno će Vedran o jednoj od tri utakmice u dresu Osijeka koje je izdvojio kao posebne.

Druga je bila protiv Hajduka, kada je postigao svoj prvi gol, i to Danijelu Subašiću.

- Bili smo mlada momčad, često podcjenjivana. Ostali smo svi mlađi, predvođeni Domagojem Vidom, zvali su nas dječji vrtić, ali smo pod trenerom Tomislavom Steinbrücknerom, koji je imao velik utjecaj na moju karijeru, igrali brz, okomit i atraktivan nogomet, a nekoliko nas imalo je po pet-šest golova već na polusezoni. Odrasli smo zajedno, gotovo svi iz naše škole nogometa, i to je stvorilo snažnu povezanost s tribinama - prisjetio se Jugović tih dana, a priču je u tom segmentu zaokružio hat-trickom koji je na Opus Areni zabio Istri 1961, kao nekakvu nagradu za sav trud kroz karijeru.

Koju u sportskom smislu nije uspio naplatiti u Osijeku, nego u Rijeci, gdje je proveo četiri godine, osvojio Kup i Superkup, ali u koju je otišao nevoljko.

Da nas nije prodao, klub bi stavio ključ u bravu

- Osjećaji su tada bili vrlo čudni i pomiješani. Iskreno, ja u to vrijeme nisam vidio opciju da igram u bilo kojem hrvatskom klubu osim Osijeka, a tada je bio izgledan transfer u Azerbajdžan. No istina je sljedeća: Osijek je bio u iznimno teškoj situaciji, Rijeka je stupila s nama u kontakt dok smo bili na pripremama u Turskoj, ali ni tada mi se to nije činilo realnim. Međutim, na aerodromu nam je tadašnji predsjednik kluba Zdravko Josić kroz suze rekao da se osjeća kao da prodaje svoju djecu, ali ako ne pristanemo na odlazak, klub stavlja ključ u bravu. To je jedini razlog mog odlaska u Rijeku. U svakoj izjavi uvijek sam isticao odakle sam. Osijek je moja prva i najveća ljubav. Gol koji sam zabio u Gradskom vrtu kao igrač Rijeke nisam slavio, a golove za Osijek sam uvijek slavio srcem. Rijeku poštujem, ona će uvijek biti pozitivan i lijep dio moje karijere i zahvalan sam joj neizmjerno, ali zna se što je prva ljubav. Uvijek mi je bilo čudno igrati protiv Osijeka, toliko da mi je moj prijatelj Tomislav Šorša jednom rekao da mu se prestanem ispričavati za vrijeme utakmice - prisjetio se Jugović tog vremena.

Vedran Jugović

Damir Krajac/Cropix

Šoršu će, pak, spomenuti i kao onoga s kojim je najviše volio igrati, kao i ostale dečke iz te generacije ’89., Vidu, Gavrića, Vrgoča, Prijića... Na kraju je Vida napravio najveću karijeru, a i danas je uz Jugovića jedini aktivan na najvišoj razini.

- Bili smo posebna generacija, prava klapa, bez razmišljanja o ugovorima i plaćama, samo s ponosom igranja za Osijek, pri čemu nas je ta neimaština i izgradila. Za Vidu nisam iznenađen. Njegov karakter, rad i mentalitet oduvijek su bili posebni, iako, iskreno, u to vrijeme vjerojatno ne bih njega izabrao kao onoga koji će napraviti najviše, pogotovo kad se sjetim kako je tada igrao, primjerice, Šorša. No Vida je izrastao u pravu veličinu, frajer je doslovno mogao igrati stopera, beka, veznog, špicu... Bio je u stanju cijelu noć provesti u izlasku, a onda sljedeći dan na utakmici biti najbolji. Stvarno poseban tip. Ponosan sam što sam imao čast biti njegov suigrač i prijatelj s kojim sam proveo puno vremena i na lokalnim malonogometnim turnirima. Svakako, uz Andreja Kramarića, najveći igrač s kojim sam igrao. Ali moram istaknuti i Anasa Sharbinija. Imao je potencijal igrati u top 5 europskih klubova, ali nije mogao protiv sebe. Ta njegova glava nije mu dala dalje od Grobnika, a jedan je potpuno neiskvaren dečko i, moram to naglasiti, veliki radnik. To je baš šteta... - istaknuo je Jugović, a nas je zanimalo vidi li danas u Osijeku svog nasljednika.

- Vidim puno potencijala. Fran Peček je jedan od njih te Niko Farkaš i, naravno, Anton Matković, koji je nogometno čudo. Ima sve što današnji nogomet traži, dovoljno je dvije minute da vidiš da je to to. Daj, Bože, samo zdravlja i, moram reći, imao je nekih svojih dječjih mušica, ali sada imam osjećaj da se iz ove teške ozljede vratio puno zreliji i stabilniji, da mu je taj period čak možda i pomogao na mentalnom planu. Mislim da ćemo svi biti ponosni na njega - smatra kapetan Osijeka, kojega smo upitali i kako objasniti da je Rijeka, s kojom se u Osijeku najviše uspoređuju, uspjela, a Osijek nije.

- Puno je tu faktora, pa tako i sreće. Bio sam akter one legendarne utakmice sa Stuttgartom koja je pokrenula bum u Rijeci. Moj kum Vargić imao je rukometni broj obrana i na tom rezultatu se pokrenuo val koji je privlačio i ozbiljne igrače. S druge strane, sjećam se utakmice Osijeka i Austrije Beč kada je Osijek po svim segmentima morao proći, ali nekoliko centimetara je presudilo i to su neki trenuci koji te odrede - veli.

Ne pomaže kad tvoji navijači navijaju za protivnika

- Sigurno je poslije bilo i lutanja i na to se ne smije žmiriti. Da se nije griješilo, ne bismo bili tu gdje jesmo, pri čemu ne mislim da je bilo s lošom namjerom. Velik je novac uložen i u stadion, a onda u nekim drugim segmentima moraš štedjeti i poklopilo se da je baš kada smo svi najviše htjeli i očekivali došao period u kojem nam ništa ne ide. Treba reći i da su nas neki klubovi financijski stigli po pitanju ulaganja u momčadi. Nije to više kao prije. Istra danas bez problema dovede jednog Radoševića i Lončara, Lokomotiva Vešovića. Činjenica je da mi ne smijemo biti tu gdje jesmo, to je nedopustivo, ali kao sportaš gledam pozitivno, da ćemo se izvući, no za to zima mora dati jasne naznake, mora biti dosta prometa i vrlo brzo se mora znati neka jasna ideja - istaknuo je, a onda i poslao poruku navijačima:

- Situacija je teška i kritike su opravdane, ali sve je otišlo predaleko i teško je naći zajednički jezik, a najteže mi pada što imam osjećaj da smo se otuđili. Kad si na dnu ljestvice, ne možeš bježati od odgovornosti. U životu treba biti realan i iskren. Nismo slučajno tu gdje jesmo i nama sada jednostavno treba pomoć. Živim s tim dečkima i sigurno nam ne pomaže kada u 10. minuti tvoj stadion počne navijati za protivnika. Razumijem frustraciju navijača, bio sam i ja u njihovoj koži, ali sada moramo pokazati zajedništvo. Puno je ispravnije pomoći 90 minuta ako se može, a poslije, naravno, da svaki navijač ima pravo iskazati svoje mišljenje. Isto tako, momčad se mora moći nositi s tim pritiskom, sami sa sobom se izboriti da nam to ne bude faktor koji nas remeti - poručio je Jugović, kojega smo za kraj upitali je li u opasnosti i rekord Mile Škorića od 337 nastupa za Osijek i što donosi bliska budućnost.

- Iskreno, mislim da Mile nije u opasnosti. Imam trenersku A-licencu i razmišljam o životu nakon karijere, no trenutačno su prioriteti jasni: klub i momčad. Sjest ćemo već poslije ovog kola i vidjeti što i kako dalje. Možda se neke stvari promijene već na zimu.