Derbi na Poljudu otkrio je nedostatak za koji još uvijek ne postoji lijek - sada je na potezu Uprava

Sergej Jakirović preuzeo je Rijeku u zimskoj pauzi prošle sezone, nakon jeseni “u ništa” i promenade igrača koji su se na Rujevici izmjenjivali kao šetači na riječkom Korzu, a njihov učinak bio je jednak, primjerice, ministarstvu pomorstva neke države koja nema niti more, niti plovnih rijeka.

Novi šef riječke struke, zajedno sa svojim stručnim stožerom, stvorio je momčad koja je od pretposljednje pozicije odličnim prezentacijama stigla u konačnici do četvrtog mjesta i Europe. Navijači Rijeke za prošli su Božić vjerojatno poželjeli miran ostanak u ligi i spas sa što manje “čupanja” živaca, a Jakirović im je na kraju poklonio malo čudo, izborene europske kvalifikacije, vrlo dobar do odličan nogomet na pogon prvog strijelca Matije Frigana, koji je već u uvodnim minutama oduševio nove, belgijsko turske vlasnike i navijače Westerloa.

Bilo je, naravno, u više od 30, što službenih, što prijateljskih utakmica, nekih oscilacija, posebice pred kraj prošle sezone kad je momčad za koju je nastupalo uglavnom 14-15 igrača jedva čekala kraj sezone i zasluženi odmor, no generalno Rijeka niti u jednoj od tih utakmica nije bila u gotovo cijelom susretu podređena momčad.

U niti jednom od tih dvoboja nije se momčadi s Kvarnera, od dolaska Jakirovića na “vlast”, dogodilo da njegova momčad ne stvori barem dvije ili tri izrazite gol-šanse, od kojih je minimalno jedna završila u okviru gola. Sve to u nedjeljnom je dvoboju, jadranskom derbiju u Splitu, palo u vodu.

Očekivanja su bila umjerno pozitivna, vjerojatno bi, nakon dugog i iscrpljujućeg puta u Prištinu, te utakmice na izrazito lošem terenu, riječki dečki bili zadovoljni i bodom pred punim Poljudom, teško se oteti dojmu da je na isto ciljao i Jakirović kada se odlučio zaigrati s tri stopera u zadnjoj liniji i s čak sedam igrača kojima je primarni cilj bio obraniti gol Labrovića, no nitko nije očekivao da će Rijeka pasti bez prave prilike, izrađene šanse i da će dosta jeftino prodati vlastitu kožu euforičnom domaćinu, koji je potpuno zasluženo upisao drugu uzastopnu pobjedu u ligi.

Osim vratnice Fruka iz druge minute, te jednog solo-pokušaja Alena Grgića, također s distance, Rijeka praktički nije ozbiljnije zaprijetila vrataru Lučiću, a izostao je i pokušaj udarca u okvir gola, što je samo po sebi dovoljan indikator kako Rijeka u Splitu nije bila niti blizu nekoj od brojnih odličnih partija koje su znali pružiti u Dalmaciji, uključujući i tu posljednju utakmicu pod Jakirovićevim vodstvom kada su riječki bijeli slavili s 2:1.

DAMIR SKOMRLJ Cropix

Rezultat od “samo” 1:0 ostao je najviše zahvaljujući Rijekinom reprezentativcu i kapetanu Nediljku Labroviću, koji je u nekoliko navrata još jednom potvrdio svoju sjajnu formu i izrazitu kvalitetu, no niti on nije mogao ništa kod udarca Pukštasa iz blizine. Nije da Riječani nisu pokušavali igrati, posebice nakon primljenog pogotka, nije da nisu imali nekoliko minuta dominacije na terenu, no sve je to bilo puno premalo da bi se usred rasprodanog Poljuda svladao Hajduk.

Vezni red stajao je predaleko od napadački orijentiranog trojca (Fruk, Obregon i Janković), a duge lopte na Obregona, kojem je forte (zlobnici bi rekli i jedini forte) igra okrenuta leđima od protivničkog gola, zadržavanje lopte i stvaranje šansi sebi i suigračima, u većini su slučajeva bile lopte bačene u bunar koje su stoperi Hajduka olako hvatali i brzo prenosili na protivničku polovicu. Istina, bila su na Obregonu i barem dva-tri nedosuđena prekršaja, no to nikako ne mijenja na činjenici da je Rijeka bila prilično sterilna i ispuhana momčad u utakmici koja sigurno neće riješiti prvenstvo, ali je dobar lakmus papir za ono što Rijeku čeka. A čeka je i dalje puno rada, treninga i trke...

DAMIR SKOMRLJ Cropix

Ova momčad sigurno ima kvalitetu boriti se s najboljim hrvatskim momčadima, ali je isto tako jasno da ova momčad, želi li se ozbiljnije upustiti u tu borbu i možda pokušati dohvatiti grupnu fazu Konferencijske lige, nužno treba pojačanja, prije svega na “najtanjoj” poziciji u momčadi. Iskusni, ali i limitirani Obregon, te vižljasti, prodoran ali i neiskusan Ivanović, premala su garancija za klub poput Rijeke, jedan provjereni strijelac koji će znati i sam kreirati šansu, ali i proigrati suigrače u istima nešto je što je Rijeci trebalo još jučer, a slična je situacija i s desnim krilom.

Alen Grgić zahvalan je timski igrač, Marco Pašalić očito još nije dostigao potrebnu razinu fizičke spreme da bi se mogao upustiti u borbu s kvalitetnijim protivnicima... Drugim riječima, Rijeka mora pothitno naći zamjene za fizički potentne i kvalitetne igrače poput Matije Frigana i Princa Ampema, najboljeg strijelca i asistenta kluba iz prošle sezone, da bi mogla ozbiljnije participirati u samom vrhu SuperSport HNL-a, a kamoli u Europi za koju će svakako biti potreban i faktor sreće, barem kada je ždrijeb play-offa u pitanju.

ZELJKO HAJDINJAK Cropix

Okreće se Rijeka uzvratnom susretu protiv kosovskog Dukagjinija, nakon nogometne lekcije u Splitu red je da Riječani održe nogometnu lekciju Kosovarima u Rijeci. Nitko se sumnja da će Rijeka pronaći snage jer kvalitetu zasigurno ima, i svladati europskog protivnika, odnosno, plasirati se u treće pretkolo Konferencijske lige pred svojim navijačima.

Razlika u kvaliteti između Rijeke i kosovskog predstavnika znatno je veća nego što je, primjerice, razlika u kvaliteti između Rijeke i Hajduka, no Dukagjini je odigrao bolju utakmicu na svom rovitom terenu u Prištini nego što je to Rijeka napravila u Splitu. Protivnik po mjeri najbolji je lijek za povratak na pobjedničke staze i ispiranje gorkog okusa nakon jadranskog derbija u kojem su im Hajduci servirali pelinkovac bez leda i limuna.

U međuvremenu, na potezu bi svakako trebali biti i oni koji vode sportsku politiku Rijeke, prije svega sportski direktor Darko Raić Sudar, predsjednik Damir Mišković i naravno, Sergej Jakirović. Ovoj Rijeci to treba, uostalom, ova je Rijeka, nakon sjajne prošle polusezone i pobjeda nad Rudešom i Kosovarima, to i zaslužila.